The fifth of November

„Remember, Remember the fifth of November!“ stihovi su kojima započinje tradicionalna engleska poema iz 17og stoljeća. A baš kao što Englezi ne mogu zaboraviti 5. studeni, barut, izdaju i urotu tako niti moji roditelji, sve i da žele, ne mogu zaboraviti događaj otprije 27 godina, događaj koji je zauvijek promijenio njihove živote, rođenje njihova prvog djeteta, odnosno – mene. Šuška se, šuška o događaju iz rodilišta; moj ponosni tata došao je u prvi posjet tek rođenoj kćerkici, nekoliko sati po njenu dolasku na svijet i ostao neugodno iznenađen jer malena ima crvenu kosu. Istina je da malena nije imala kose, ali se od silnog, za novorođenčad uobičajenog, drečanja i plakanja, cijela zacrvenjela, uključujući i tjeme pa se novopečenom ocu kroz staklo rodilišta učinilo da je dobio malu riđokosu. Oprostit ćemo mu, bile su mu tek 23. Na njegovu sreću, beba tamnokosih roditelja izrasla je u plavokosu djevojčicu, brinetu u ranom pubertetu i suvremenu crveokosu. Ovo potonje samo zahvaljujući bojanju kose.

            Negdje sam pročitala kako su ljudi rođeni petog dana studenog mjeseca skloni za sebe stvoriti maske kojima se skrivaju od svijeta, bojeći se pokazati svoje pravo lice, strahujući da će biti povrijeđeni, strahujući da će izgubiti, strahujući da neće uspjeti... Ova je tvrdnja, donekle, točna. Kao djevojčica i tinejdžerica mnogo sam se više pouzdavala u takve maske, ali rastući i odrastajući shvatila sam koliko su one zapravo nevažne. Izgubiti ili ne uspjeti nije najgore što vam se može dogoditi. Iz moje današnje perspektive pravi poraz predstavljaju posustajanje i odustajanje, letargija prema životu i apatičnost. Vjerujem kako su to osjećaji koji živog čovjeka mogu učiniti mrtvim. To je moje mišljenje sada, ali u tinejdžerskoj dobi za sebe sam stvorila ne samo masku već i cijeli alter-ego, hrabriji i snažniji od mene, spremniji zauzeti se za sebe i spremniji svoje misli prenijeti na papir. Oduvijek sam voljela pisati, ali postojala su vremena za kojih sam smatrala svoje pisanje nedovoljno dobrim za pokazivanje... Vjerojatno se pitate zašto vam to govorim. Pa zato što je moj alter-ego, moja hrabrija verzija mene same ujedno i moja najdraža književna junakinja.

            Jeste li ikada pomislili, čitajući knjigu, kako zapravo samo tratite svoje vrijeme jer vas ta knjiga neće ničemu naučiti, donijeti vam novo iskustvo ili proširiti poglede na svijet? Jeste li se ikada, držeći knjigu u ruci, osjećali kao da pred sobom imate slova, riječi, rečenice pa i cijela poglavlja kojima nedostaje smisao? Vidim kako kimate glavama, prisjećajući se tih trenutaka i nepročitanih ili polupročitanih knjiga, ubrzo vraćenih u knjižnicuiliostavljenih na najvišoj polici vaše kućne zbirke. Ali vidim i vaše zbnjene poglede. „Je li to važno“, pitate se. Ne, najčešće nije. Osim ako vam se dogodi da je lik s kojim se možete potpuno poistovjetiti zarobljen unutar takve knjige. Upravo to se meni dogodilo prije otprilike desetak godina. Mjesto „zločina“ nalazi se unutar korica romana „Alkemičarka“ (ili „Alkemičareva kći“, ovisno o slobodnoj volji prevoditelja) njemačkog pisca Kaia Meyera, u nas objavljenoj 2001. u izdanju Mozaik knjige, a njeno je ime, kao što će naslutiti svi oni koji su knjigu pročitali, Aura Institoris.

            Kai Meyer je, kao i njegova mnogo poznatija prezimenjakinja Stephenie, odabrao karijeru pisca romana za mlade. U doba kada su knjige za mlade još uvijek bile samo knjige, a ne način života. Očito, svijet alkemije mnogo je manje popularan i zanimljiv od svijeta vampira te je stoga Meyer (Kai) ostao na marginama ovog popularnog žanra. Upitan da u jednoj rečenici opiše „Alkemičarku“ Meyer je odgovorio kako je to „obiteljska saga, istovremeno i triler i ljubavna priča s elementima fantastike“. Ne shvatite me krivo, volim dašak fantastičnog u onome što čitam, ali ponekad imam poriv i samom G.R.R.Martinu reći „Ma hajde! Sad si pretjerao!“ No, ukratko, početak priče o „Alkemičarki“ vodi nas na konac 19og stoljeća, u stari, mračni dvorac na otoku usred Baltičkog mora. Taj je dvorac dom 15-godišnje Aure Institoris i njene obitelji; oca, slavnog alkemičara Nestora Nepomuka, majke Charlotte, mlađe sestre Sylvette i dvojice posvojene braće, Daniela i Christophera. Njih šestero živi normalnim, obiteljskim životom (ili bar onoliko normalnim koliko je to moguće uzme li se u obzir činjenica da je otac obitelji alkemičar i da je šestorka osuđena sama na sebe, miljama daleko od prve civilizacije) sve do trenutka kada Aurin voljeni otac biva brutalno ubijen po nalogu svog smrtnog neprijatelja, također poznatog alkemičara Lysandera. U ovom trenutku završava suvisliji, razboritiji dio priče i krećemo u svijet pod krilaticom „očekujte neočekivano“. Po očevoj smrti majka šalje Auru u ženski internat čija je ravnateljica zapravo ravnatelj, a sam je internat zapravo paravan za trgovinu bijelim robljem čijom je žrtvom trebala postati i Aura. Spašava je prekrasan hermafrodit Gillian (ljubav njezina života, kasnije će se ispostaviti), uz njegovu pomoć izbjegava sudbinu ostalih djevojaka i on postaje njen vjeran pratitelj na putu osvete Lysanderu.

            Čak i pišući ove retke, jasno mi je kako „Alkemičarka“ nije knjiga s kojom bih se danas vratila kući iz knjižnice. Unatoč tome, ona ponosno stoji na jednoj od mojih „počasnih“ polica. Zašto Aura? Nikada me niti jedan književni lik ili, bolje rečeno, njegova karakterizacija, osobnost i osebujnost, nisu tako impresionirali kao što je to uspjela Aura. Tako mlada, a opet tako snažna i hrabra, suočena s mnoštvom teškoća, počevši od očeve smrti, nestanka jedinog pravog oslonca u životu, potom suočavanja sa spoznajom da on zapravo i nije bio čovjek kakvim ga je smatrala pa sve do borbe za vlastiti opstanak. Unatoč svemu tome, ostala je vrlo jaka, s obje noge čvrsto na zemlji, ne prepuštajući se tuzi ili samosažaljenju, ali niti ne postajući snažna „kao kamen jaka“heroina dokazavši da je prava kći svoga oca. Gledajući na to sada, s vremenskim odmakom, vjerujem kako sam tada, sa 17 godina, najviše željela postići upravo te dvije stvari; pronaći svoj vlastiti put kroz život i izrasti u osobu kojom bismo se i ja i moji roditelji ponosili.

            Auru sam oduvijek zamišljala kao sebe. Bolje rečeno, njen sam fizički izgled zamišljala jednakim svome. Stoga se, pri prvoj pomisli o izradi ovog posta, kao logičan „uradi sam“ poklon samoj sebi za rođendan nametnulo fotografiranje na nekoj litici ili osamljenijoj plaži (vremenske su mi prilike pogodovale te je i more bilo olujno, nemirno i valovito). No, nedavno sam odrezala kosu, a jedina stvar koju fizička personifikacija Aure ne može imati jest uredno ošišana, ravna kosa do brade. Njena je kosa morala biti duga i divlja, odražavati njen karakter i nemiran duh. Ipak, uspjela sam pronaći jednu jedinu preostalu fotografiju iz tog „Aurinog razdoblja“ i željela bih je podijeliti s vama. Snimljena je u Zagrebu, 4.lipnja 2006.godine, netom nakon završetka zagrebačkog koncerta Apocalyptice, negdje između Doma sportova i parkirališta FER-a. Nosila sam jaknicu kupljenu u nekom od riječkih dućana, više se zaista ne sjećam kojem i SKANDALovu suknju i korzet. Taj je brand tada bio poprilično poznat i dostupan no sada već neko vrijeme no, krenuvši u pisanje ovog posta, shvatila sam da zapravo nemam pojma što se s njima dogodilo i postoje li još uopće. Tome služe web stranice pa predlažem da ih posjetite, zanima li vas isto pitanje. E, da, ne smijem zaboraviti ni cipelice, crne cipelice s ljubičastim uzorkom i mašnicom na prstima kupljene nekoliko tjedana prije koncerta u Italiji. Sad mi je smiješno, ali sjećam se kako su mi, navikloj na nošenje tenisica i marti, ta 2,5 centimetra „pete“ zaista djelovala kao velika stvar.

           

            Začudo, Gilliana nikad nisam zamišljala kao osobu koja bi me privukla, kako fizički, tako niti karakterom. On je bio jedna od „stvari“ koje mi se u knjizi nisu svidjele. Plaćeni ubojica unajmljen da ubije djevojku, ali se u nju zaljubi, spašava je, zavodi, ostavlja samu s djetetom i iznenada se pojavljuje nekoliko godina kasnije. Klišej. S malim obratom jer Gillian je dvospolac, proizvod alkemije i mitsko biće, kako se u priči na njega referiraju. Razmišljajući o tome tko bi bio savršeno utjelovljenje Gilliana, prvi mi je na um pao Justin Hawkins, pjevač grupe The Darkness. Možda zbog njegove loknaste, plave kose, možda zbog visokog, tankog glasa, a možda i zbog relativno nježnih crta lica, u mojoj bi ekranizaciji Justin zasigurno dobio ulogu hermafrodita.

           

            Naravno, u toj bih istoj ekranizaciji ja utjelovila Auru. Njena snaga i predanost s kojom je obavljala sve što je sama stavila ili samo pokušala staviti pred sebe u životu toliko su me puta nadahnuli i, kroz bivanje Aurom, uspjela sam postati ja, stvoriti osobu na koju sam ponosna, jaku osobu snažne volje koja ne priznaje zapreke u životu, potupno se predajući onome što radi i onima koje voli. Kroz Aurino razdoblje, shvatila sam kako će u životu postojati trenuci koje neću voljeti, neće me usrećivati, a možda ću ih čak i mrziti, ali neophodno je i u takvim trenucima pronaći zadovoljstvo, makar ono bilo i najsitnija mala stvar. Kao s „Alkemičarkom“, nisam voljela knjigu, ali zaista sam uživala u Aurinu liku. Kao s mojim životom u ovom trenutku, ubija me što ne mogu pronaći posao, ali, s druge strane, pokrenula sam ovaj blog i to me natjeralo da živnem, ispunilo me energijom za koju nisam bila ni svjesna da još uvijek postoji. Stoga sada, u dobi od 27 godina, mogu reći da sam poprilično ponosna na ono što je Aura postala. Ne znam što se na koncu dogodi s Meyerovom Aurom (nedavno sam saznala da postoje još dva nastavka sage o alkemičarki, ali još nisu prevedeni na hrvatski), ali sigurna sam, ma koliko budućnost bila nesigurna i nepredvidiva, da će mi donijeti radost i još više strasti i ljubavi za ono čemu sam predana.

            Jeste li vi pročitali „Alkemičarku“? Ako jeste, kakvi su dojmovi? Ako niste, a volite YA literaturu i željeli biste pročitati roman u kojem glavna junakinja ima jaku osobnost i želje u životu koje se ne odnose samo na besmrtnost, preporučila bih vam da uvrstite „Alkemičarku“ na svoj popis za čitanje. I, naposljetku, jeste li se ikada našli u sličnoj situaciji, da toliko zavolite neki lik da vam ne smeta niti ne tako dobro ispričana priča? Jeste li se ikada bili u stanju poistovjetiti s nekim likom?

            Veselim se vašim komentarima!

                                                                        BookLover

The Darkness - I believe in a thing called love