The fifth of November

„Remember, Remember the fifth of November!“ stihovi su kojima započinje tradicionalna engleska poema iz 17og stoljeća. A baš kao što Englezi ne mogu zaboraviti 5. studeni, barut, izdaju i urotu tako niti moji roditelji, sve i da žele, ne mogu zaboraviti događaj otprije 27 godina, događaj koji je zauvijek promijenio njihove živote, rođenje njihova prvog djeteta, odnosno – mene. Šuška se, šuška o događaju iz rodilišta; moj ponosni tata došao je u prvi posjet tek rođenoj kćerkici, nekoliko sati po njenu dolasku na svijet i ostao neugodno iznenađen jer malena ima crvenu kosu. Istina je da malena nije imala kose, ali se od silnog, za novorođenčad uobičajenog, drečanja i plakanja, cijela zacrvenjela, uključujući i tjeme pa se novopečenom ocu kroz staklo rodilišta učinilo da je dobio malu riđokosu. Oprostit ćemo mu, bile su mu tek 23. Na njegovu sreću, beba tamnokosih roditelja izrasla je u plavokosu djevojčicu, brinetu u ranom pubertetu i suvremenu crveokosu. Ovo potonje samo zahvaljujući bojanju kose.

            Negdje sam pročitala kako su ljudi rođeni petog dana studenog mjeseca skloni za sebe stvoriti maske kojima se skrivaju od svijeta, bojeći se pokazati svoje pravo lice, strahujući da će biti povrijeđeni, strahujući da će izgubiti, strahujući da neće uspjeti... Ova je tvrdnja, donekle, točna. Kao djevojčica i tinejdžerica mnogo sam se više pouzdavala u takve maske, ali rastući i odrastajući shvatila sam koliko su one zapravo nevažne. Izgubiti ili ne uspjeti nije najgore što vam se može dogoditi. Iz moje današnje perspektive pravi poraz predstavljaju posustajanje i odustajanje, letargija prema životu i apatičnost. Vjerujem kako su to osjećaji koji živog čovjeka mogu učiniti mrtvim. To je moje mišljenje sada, ali u tinejdžerskoj dobi za sebe sam stvorila ne samo masku već i cijeli alter-ego, hrabriji i snažniji od mene, spremniji zauzeti se za sebe i spremniji svoje misli prenijeti na papir. Oduvijek sam voljela pisati, ali postojala su vremena za kojih sam smatrala svoje pisanje nedovoljno dobrim za pokazivanje... Vjerojatno se pitate zašto vam to govorim. Pa zato što je moj alter-ego, moja hrabrija verzija mene same ujedno i moja najdraža književna junakinja.

            Jeste li ikada pomislili, čitajući knjigu, kako zapravo samo tratite svoje vrijeme jer vas ta knjiga neće ničemu naučiti, donijeti vam novo iskustvo ili proširiti poglede na svijet? Jeste li se ikada, držeći knjigu u ruci, osjećali kao da pred sobom imate slova, riječi, rečenice pa i cijela poglavlja kojima nedostaje smisao? Vidim kako kimate glavama, prisjećajući se tih trenutaka i nepročitanih ili polupročitanih knjiga, ubrzo vraćenih u knjižnicuiliostavljenih na najvišoj polici vaše kućne zbirke. Ali vidim i vaše zbnjene poglede. „Je li to važno“, pitate se. Ne, najčešće nije. Osim ako vam se dogodi da je lik s kojim se možete potpuno poistovjetiti zarobljen unutar takve knjige. Upravo to se meni dogodilo prije otprilike desetak godina. Mjesto „zločina“ nalazi se unutar korica romana „Alkemičarka“ (ili „Alkemičareva kći“, ovisno o slobodnoj volji prevoditelja) njemačkog pisca Kaia Meyera, u nas objavljenoj 2001. u izdanju Mozaik knjige, a njeno je ime, kao što će naslutiti svi oni koji su knjigu pročitali, Aura Institoris.

            Kai Meyer je, kao i njegova mnogo poznatija prezimenjakinja Stephenie, odabrao karijeru pisca romana za mlade. U doba kada su knjige za mlade još uvijek bile samo knjige, a ne način života. Očito, svijet alkemije mnogo je manje popularan i zanimljiv od svijeta vampira te je stoga Meyer (Kai) ostao na marginama ovog popularnog žanra. Upitan da u jednoj rečenici opiše „Alkemičarku“ Meyer je odgovorio kako je to „obiteljska saga, istovremeno i triler i ljubavna priča s elementima fantastike“. Ne shvatite me krivo, volim dašak fantastičnog u onome što čitam, ali ponekad imam poriv i samom G.R.R.Martinu reći „Ma hajde! Sad si pretjerao!“ No, ukratko, početak priče o „Alkemičarki“ vodi nas na konac 19og stoljeća, u stari, mračni dvorac na otoku usred Baltičkog mora. Taj je dvorac dom 15-godišnje Aure Institoris i njene obitelji; oca, slavnog alkemičara Nestora Nepomuka, majke Charlotte, mlađe sestre Sylvette i dvojice posvojene braće, Daniela i Christophera. Njih šestero živi normalnim, obiteljskim životom (ili bar onoliko normalnim koliko je to moguće uzme li se u obzir činjenica da je otac obitelji alkemičar i da je šestorka osuđena sama na sebe, miljama daleko od prve civilizacije) sve do trenutka kada Aurin voljeni otac biva brutalno ubijen po nalogu svog smrtnog neprijatelja, također poznatog alkemičara Lysandera. U ovom trenutku završava suvisliji, razboritiji dio priče i krećemo u svijet pod krilaticom „očekujte neočekivano“. Po očevoj smrti majka šalje Auru u ženski internat čija je ravnateljica zapravo ravnatelj, a sam je internat zapravo paravan za trgovinu bijelim robljem čijom je žrtvom trebala postati i Aura. Spašava je prekrasan hermafrodit Gillian (ljubav njezina života, kasnije će se ispostaviti), uz njegovu pomoć izbjegava sudbinu ostalih djevojaka i on postaje njen vjeran pratitelj na putu osvete Lysanderu.

            Čak i pišući ove retke, jasno mi je kako „Alkemičarka“ nije knjiga s kojom bih se danas vratila kući iz knjižnice. Unatoč tome, ona ponosno stoji na jednoj od mojih „počasnih“ polica. Zašto Aura? Nikada me niti jedan književni lik ili, bolje rečeno, njegova karakterizacija, osobnost i osebujnost, nisu tako impresionirali kao što je to uspjela Aura. Tako mlada, a opet tako snažna i hrabra, suočena s mnoštvom teškoća, počevši od očeve smrti, nestanka jedinog pravog oslonca u životu, potom suočavanja sa spoznajom da on zapravo i nije bio čovjek kakvim ga je smatrala pa sve do borbe za vlastiti opstanak. Unatoč svemu tome, ostala je vrlo jaka, s obje noge čvrsto na zemlji, ne prepuštajući se tuzi ili samosažaljenju, ali niti ne postajući snažna „kao kamen jaka“heroina dokazavši da je prava kći svoga oca. Gledajući na to sada, s vremenskim odmakom, vjerujem kako sam tada, sa 17 godina, najviše željela postići upravo te dvije stvari; pronaći svoj vlastiti put kroz život i izrasti u osobu kojom bismo se i ja i moji roditelji ponosili.

            Auru sam oduvijek zamišljala kao sebe. Bolje rečeno, njen sam fizički izgled zamišljala jednakim svome. Stoga se, pri prvoj pomisli o izradi ovog posta, kao logičan „uradi sam“ poklon samoj sebi za rođendan nametnulo fotografiranje na nekoj litici ili osamljenijoj plaži (vremenske su mi prilike pogodovale te je i more bilo olujno, nemirno i valovito). No, nedavno sam odrezala kosu, a jedina stvar koju fizička personifikacija Aure ne može imati jest uredno ošišana, ravna kosa do brade. Njena je kosa morala biti duga i divlja, odražavati njen karakter i nemiran duh. Ipak, uspjela sam pronaći jednu jedinu preostalu fotografiju iz tog „Aurinog razdoblja“ i željela bih je podijeliti s vama. Snimljena je u Zagrebu, 4.lipnja 2006.godine, netom nakon završetka zagrebačkog koncerta Apocalyptice, negdje između Doma sportova i parkirališta FER-a. Nosila sam jaknicu kupljenu u nekom od riječkih dućana, više se zaista ne sjećam kojem i SKANDALovu suknju i korzet. Taj je brand tada bio poprilično poznat i dostupan no sada već neko vrijeme no, krenuvši u pisanje ovog posta, shvatila sam da zapravo nemam pojma što se s njima dogodilo i postoje li još uopće. Tome služe web stranice pa predlažem da ih posjetite, zanima li vas isto pitanje. E, da, ne smijem zaboraviti ni cipelice, crne cipelice s ljubičastim uzorkom i mašnicom na prstima kupljene nekoliko tjedana prije koncerta u Italiji. Sad mi je smiješno, ali sjećam se kako su mi, navikloj na nošenje tenisica i marti, ta 2,5 centimetra „pete“ zaista djelovala kao velika stvar.

           

            Začudo, Gilliana nikad nisam zamišljala kao osobu koja bi me privukla, kako fizički, tako niti karakterom. On je bio jedna od „stvari“ koje mi se u knjizi nisu svidjele. Plaćeni ubojica unajmljen da ubije djevojku, ali se u nju zaljubi, spašava je, zavodi, ostavlja samu s djetetom i iznenada se pojavljuje nekoliko godina kasnije. Klišej. S malim obratom jer Gillian je dvospolac, proizvod alkemije i mitsko biće, kako se u priči na njega referiraju. Razmišljajući o tome tko bi bio savršeno utjelovljenje Gilliana, prvi mi je na um pao Justin Hawkins, pjevač grupe The Darkness. Možda zbog njegove loknaste, plave kose, možda zbog visokog, tankog glasa, a možda i zbog relativno nježnih crta lica, u mojoj bi ekranizaciji Justin zasigurno dobio ulogu hermafrodita.

           

            Naravno, u toj bih istoj ekranizaciji ja utjelovila Auru. Njena snaga i predanost s kojom je obavljala sve što je sama stavila ili samo pokušala staviti pred sebe u životu toliko su me puta nadahnuli i, kroz bivanje Aurom, uspjela sam postati ja, stvoriti osobu na koju sam ponosna, jaku osobu snažne volje koja ne priznaje zapreke u životu, potupno se predajući onome što radi i onima koje voli. Kroz Aurino razdoblje, shvatila sam kako će u životu postojati trenuci koje neću voljeti, neće me usrećivati, a možda ću ih čak i mrziti, ali neophodno je i u takvim trenucima pronaći zadovoljstvo, makar ono bilo i najsitnija mala stvar. Kao s „Alkemičarkom“, nisam voljela knjigu, ali zaista sam uživala u Aurinu liku. Kao s mojim životom u ovom trenutku, ubija me što ne mogu pronaći posao, ali, s druge strane, pokrenula sam ovaj blog i to me natjeralo da živnem, ispunilo me energijom za koju nisam bila ni svjesna da još uvijek postoji. Stoga sada, u dobi od 27 godina, mogu reći da sam poprilično ponosna na ono što je Aura postala. Ne znam što se na koncu dogodi s Meyerovom Aurom (nedavno sam saznala da postoje još dva nastavka sage o alkemičarki, ali još nisu prevedeni na hrvatski), ali sigurna sam, ma koliko budućnost bila nesigurna i nepredvidiva, da će mi donijeti radost i još više strasti i ljubavi za ono čemu sam predana.

            Jeste li vi pročitali „Alkemičarku“? Ako jeste, kakvi su dojmovi? Ako niste, a volite YA literaturu i željeli biste pročitati roman u kojem glavna junakinja ima jaku osobnost i želje u životu koje se ne odnose samo na besmrtnost, preporučila bih vam da uvrstite „Alkemičarku“ na svoj popis za čitanje. I, naposljetku, jeste li se ikada našli u sličnoj situaciji, da toliko zavolite neki lik da vam ne smeta niti ne tako dobro ispričana priča? Jeste li se ikada bili u stanju poistovjetiti s nekim likom?

            Veselim se vašim komentarima!

                                                                        BookLover

The Darkness - I believe in a thing called love

Razmažena?

    Putovanje sa sestrama March polako se približava kraju. Znam da izreka kaže da tada dolazi šećer, ali hoće li i ovog puta biti tako, prosudit ćete sami. Jer posljednja od sestara je najmlađa, Amy, „obiteljska mezimica“ i „beba obitelji“, mažena i pažena, ali poprilično svojeglava i mušićava djevojčica.

                                   

                           

              

            Ako je Jo March zapamćena kao sestra koju čitatelji(ce) najviše vole i s kojom se najviše vole poistovjetiti, Amy je ona koju čitatelji, prema mišljenju mnogih teoretičara, ali i same čitalačke publike, najviše vole mrziti.  Dvije su sestre, osim zauzimanjem  potpuno suprotnih strana u srcima čitatelja, povezane i najkontroverznijim od svih odnosa opisanih kroz knjigu. Obje su vrlo nadarene i s izrazženom umjetničkom crtom, Jo za pisanu riječ, a Amy za likovnu umjetnost, ali ta ih crta puno više razdvaja no što ih spaja. Kao najmlađa, Amy je pokušavala biti prihvaćena od strane starijih sestara, no to je prihvaćanje često izostajalo, a njena ljutnja i ishitrene reakcije često su dovodile do vrlo neugodnih situacija. Sjetimo se samo spaljivanja sestrinih rukopisa kao osvete za jedan takav „neposluh“. Ipak, nemojmo zaboraviti Amynu nježnu dob od samo 12 godina, koliko je imala u trenutku izvršenja „zločina“, a nitko zapravo ne želi biti upamćen kao dvanaestogodišnja verzija sebe, zar ne?

                                    

Upoznajemo djevojčicu, po svim standardima stereotipno utjelovljenje „razmaženog derišta“, najmlađu od sestara, onu koja, naizgled, uvijek uspijeva natjerati vodu na svoj mlin, prekrasne plave kose i plavih očiju, s „nedovoljno profinjenim nosom“ kao jedinom brigom i težnjom za usponom u društvu i učenjem „teških, profanjenih riječi“. Najveće joj je breme upravo njena narav, a najveća posebnost njen talent za sve oblike vizualne umjetnosti, od skiciranja do kiparstva.

Ako je Beth gotovo stereotipno odgovarala kućnoj anđelici, tada Amy jednako tako, šablonski, odgovara tipu razmaženog derišta i kao takva vjerojatno je mnoge čitatelje dovodila do ludila, do te mjere da su kolutali očima na njene rečenice, frktali nosom na njene postupke ili, jednostavno, preskakali dijelove priče u kojima ona ima „glavnu riječ“. Moram priznati da ni meni nije bila draga, posebice pri prvom čitanju knjige, u dječjoj dobi. Ali dohvativši se knjige sada, nešto kasnije, shvatila sam da zapravo prema Amy nisam bila poštena. Ona odrasta i izrasta u vrlo pristalu (i izgledom i karakterom) mladu ženu, ali za većinu ipak ostaje ona mala razmaženica zbog čijih mušica Jo ostaje bez svog rukopisa i čije su mušice također razlog odbijanja daljnjeg odlaska u školu po dobivanju po prstima zbog neposluha. S godinama se ipak mijenja čemu najviše doprinosi put po Europi za čijeg trajanja i susreće Laurieja, dragog susjeda čiju je prošnju Jo netom prije odbila i njih se dvoje zaljubljuju i odluče vjenčati.

Elizabeth Taylor i Peter Lawford, 1949.

Samantha Mathis i Christian Bale, 1994. 

Mnogi ovdje, po mom mišljenju nepravedno, osuđuju Amy zbog pristanka, ali rijetko će tko (ako itko) osuditi Laurieja jer je postavio pitanje. Da, da, i meni je bilo neopisivo žao što Jo nije završila na Amyinu mjestu, ali bio je to njen izbor, ona je htjela sama odabrati nekoga,a ne postupiti u skladu s onim što se od nje očekuje. Time je, ponovno po mom mišljenju, izgubila pravo na ljutnju ili ogorčenost zbog postupka mlađe sestre dotada već dovoljno sazrele da bračnu ponudu ne prihvati zbog novca ili položaja već doista iz ljubavi. Naravno, Laurie nije siromašan i neugledan, ali sjetimo se samo kako je Amy zbog osjećaja prema njemu ipak odbila mnogo bogatijeg i uglednijeg profesora. „Pih“, vidim kako Amyini „nepoklonici“ među vama frkću nosevima, „sad bismo joj trebali čestitati jer je postupila ispravno i pokazala kako ipak nije samo udavača“. Slažem se s vama, ali razmislite samo koliko je brak zbog ljubavi, ili postupanje prema osjećajima općenito, bilo društveno prihvaćeno tada pa i koliko je prihvaaćeno danas.

A bi li Amy bila bolje prihvaćena u današnje vrijeme? Uz Meg, Amy najviše odgovara konvencijama vremena u kojem su „Male žene“ napisane pa ne vidim razloga niti da je danas smatramo „društvenom otpadnicom“. Sasvim je zasebno pitanje bi li se svakome od nas ponaosob svidjela, ali generalno gledano, mlada i lijepa umjetnica u usponu, finih manira i širokog kruga poznanika, udana za prekrasnog i uspješnog mladog muškarca vjerojatno bi bila rado viđena gošća mnogih društvenih događanja poput otvorenja izložbi, kazališnih premijera i sličnog.

Negdje sam pročitala kako bi se Amy March, da živi u doba plastične kirurgije, zasigurno podvrgla rinoplastici, napisano u pomalo podrugljivu tonu i kontekstu. Osjetljiva na svoj izgled kakva je bila, vjerujem da bi takav zahvat bar razmotrila, ali ne smatram da je zato plića ili lošija osoba od onih što cijeli život „nose“ isti nos, uši ili neki drugi dio tijela. Amy voli lijepo i to nije nešto čega bi se trebala sramiti. Ambiciozna je i želi svoj rad dovesti do savršenstva, hvalevrijedna osobina koju treba itekako cijeniti.

Moderna Amy, u mojoj mašti, živi u prekrasno uređenoj, velikoj kući čiji je interijer sama dizajnirala i uredila do posljednjeg detalja s ukusno uređenim vrtom i malim ružičnjakom u nekoj od europskih metropola, najvjerojatnije Parizu. Vjerojatno ćete pomisliti kako njen dom izgleda pretenciozno i nametljivo, no on je zapravo vrlo dražestan i šarmantan i prijatelji mladog para u njemu rado provode vrijeme. Laurie je liječnik, vjerojatno kirurg, u pariškoj bolnici i Amy bi voljela da mogu više vremena provoditi zajedno, ali svjesna je da zbog prirode njegova posla to nije moguće. Ona dane provodi u slikanju, izradi skulptura i pripremi novih izložaba te u brizi za njihovo jedino dijete, malenu Elizabeth, nazvanu po njenoj voljenoj pokojnoj sestri i također vrlo boležljivu. Briga za bolesno dijete Amy je dodatno promijenila i ona sada često uz supruga posjećuje humanitarne večere i vrlo rado ustupa neka od svojih djela za dobrotvorne aukcije. 

Do sada sam izgled likova i njihovu odjeću osmišljavala u svojoj mašti, ne povodeći se ni za kakvim pravilima, ali ovog me puta za modernu Amy inspirirala moja draga prijateljica i modna blogerica, prekrasna Arianna s bloga Nymphashion koja je i sama izjavila da se oduvijek osjećala kao Amy. Ariannin osjećaj za lijepo, ljubav prema raznim oblicima umjetnosti, dražesnost i simpatičnost i mene su podsjetili na Amy i poslužili mi kao nadahnuće.

Izvor

Ne znam gdje i kako Arianna kupuje svoju odjeću, no gotovo sam sigurna da Amy to čini planski, nakon što u francuskom izdanju Voguea ugleda nešto što joj zapne za oko. Nerijetko i sami dizajneri, Amyini prijatelji, ostavljaju za nju spremne komade odjeće za koje vjeruju da će se u njima najbolje pronaći. A kakvi su to komadi? Jednostavni, nježni, romantični, ponekad i odvažni, ali uvijek odmjereni i ukusni, s pravom mjerom. Cijena joj ne predstavlja problem, što ne znači da zaobilazi pristupačnije dućane, a nerijetko joj pažnju zaokupi rad još nepoznatih, mladih dizajnera pa rado odijeva i takve kreacije, posebno za otvorenja svojih izložbi. To su gotovo uvijek haljine, ponekad suknje u  kombinaciji sa zanimljivom košuljom ili majicom, a hlače su nepostojeći pojam u njenu modnom rječniku.

Dok radi, Amy zamišljam u prostranom, tavanskom ateljeu s velikim krovnim prozorom iza sebe i slikarskim štafelajem na kojem će brojne priče tek biti naslikane ispred sebe. Njena plava kosa u tim je trenucima odmaknuta od lica, svezana u niski rep ili ispletena u pletenicu prebačenu preko ramena. Amy ne vjeruje u hlače pa umjesto njih bira tajice, nadopunjene toplom vestom ili tunikom (ipak idu hladniji dani, a na tavanu nije toplo). Jedini stylish trenutak njenih tavanskih kombinacija čizmice su na punu petu jer se u njima rastom niska Amy najbolje osjeća (a i lakše dosegne Laurieve usne ili obraz kad on svrati u taj njen prostor).

Potpuna je suprotnost ovoj slici Amy koja odlazi na otvorenja svojih izložbi, kada može i želi biti zvijezda večeri. Tim trenucima Amy pridaje posebnu pažnju, pomno se uređujući. Plavu kosu uvija sitnim uvijačima, a kovrče potom ostavlja da slobodno padaju. Iako se u svakodnevnim situacijama ne bi odlučila za crvenu, za one posebne upravo je ta boja njen prvi odabir jer, kao prava poznavateljica estetike, svjesna je koliko dramatičnosti i senzualnosti može stvoriti kombinirajući svoju svijetlu kosu i nježnu put s vatrenom crvenom. Kako ni inače nije ljubiteljica nakita, kombinaciju za svoju veliku večer upotpunjava tek vrlo skupocjenim parom naušnica, Laurievim darom za završetak školovanja i Tiffany satom, darom samoj sebi za istu prigodu. Ipak, najljepši ukras i dodatak na svakom sličnom događanju buket je crvenih ruža koje joj Laurie nikada ne zaboravlja pokloniti, u svoje i Bessino ime.

Gubitak sestre u ranom mladenaštvu i bolest jedine kćeri naveli su Amy da se dodatno angažira u dobrotvornom radu. Česta je i rado viđena gošća, a ponekad i domaćica, dobrotvornih večeri i aukcija. Iako uživa u novcu, lijepim stvarima i lagodnom životu što joj ga novčana sigurnost pruža, zna da postoje ljudi kojima je taj novac potrebniji i uvijek će rado pomoći. Na takvim večerama, smatra Amy, ne treba biti zvijezda te stoga odabire nježnije, neutralnije boje, kosu uređuje u čvrstu pundžu, a od nakita nosi jedino zlatne naušnice. Tog se pravila pridržava čak i kada su u pitanju aukcije njenih slika ili dobrotvorne večere pod njenim pokroviteljstvom. Ipak, niti tada neće odbiti fotografiranje za društvenu rubriku. Zbog promocije samog događaja, naravno.

No, želite li doista upoznati pravu Amy, morat ćete za to ugrabiti priliku dok je u društvu svoje obitelji jer tada ono što je Amy postala kroz svoje odrastanje izlazi navidjelo. Nema više svojeglave djevojčice, na njenu je mjestu sada brižna majka kojoj je kćerina dobrobit na prvom mjestu. Uživa nastojeći ljubav prema umjetnosti prenijeti na Bess koja, čini se, bira poći stopama  tete Jo i više voli mamine crteže koristiti kao inspiraciju za priče nego stajati za svojim malenim štafelajem i kopirati mamine pokrete. Usto, omiljena im je zabava šetanje i igranje u obližnjem parku, osobito ako im se u tim aktivnostima pridruži i tata. Tada prestaje biti važno jesu li boje usklađene, je li kosa spuštena ili svezana (ionako nema tog tafta koji bi frizuru održao postojanom za njihovih ludorija), važno je samo na Bessinu licu iscrtati osmijeh. I sve najvažnije stvari spremiti u njen omiljeni ruksak.

Vjerujem kako neki od vas odraslu Amy ne zamišljaju ovako, ali u mojoj mašti ona je upravo to, brižna majka i supruga koja uspješno usklađuje ono što joj je u životu najbitnije s poslovnim obavezama. Bilo bi mi zanimljivo čuti na koji način vi zamišljate Amy i sviđa li vam se ova moja verzija.

Ovime završava nađe druženje sa sestrama March. Ali ne i naše druženje općenito. U utorak slavim rođendan i pokušat ću napisati svoju viziju rođendanskog posta, a za slijedeće književno druženje odabrala sam za vas knjigu koja je, iako naizgled ni po čemu posebna, promijenila moj pogled na jednu vrlo bitnu stvar u životu i time zauzela posebno mjesto na mojoj listi knjiga i u mome životu. Postoje li knjige koje su vas pormijenile i na koji način?

Do slijedećeg puta puno lijepih stranica žele vam sestre March i

                                                                                                BookLover