Zaslijepljeni (u svjetlu referenduma)

            Neke priče jednostavno ne možete pročitati i odložiti natrag na policu već ih nosite sa sobom kroz život, puštate da svojim bojama oboje neki trenutak vašeg života ili se vodite mislima koje ste upravo kroz te priče upili. Najčešće ste važnosti takvih priča svjesni i prije no što ih s radošću ponesete kući iz knjižnice ili s njih nježno obrišete tavansku prašinu. Ali može li se takva važnost pronaći i u posve običnoj, naizgled nevažnoj, priči, tek usput pokupljenoj ne bi li se prikratila večernja dokolica? Ako mene pitate, može. Priča pred vama zasniva se na jednoj takvoj.

            Nedavno sam se našla pomalo izgubljenom, upravo završivši posljednje književno putovanje, dislocirana od ostatka svojih knjiga. Ne želeći večer provesti pred kompjuterskim monitorom, na polici sam, prašnjavu i zaboravljenu, pronašla crnu knjigu čija je naslovna ilustracija u meni izazvala nelagodu. Nije mi trebalo dugo da prepoznam ime s korica jer autorica Karin Slaughter (zanimljivo, ali nadasve pravo ime) svojim novim romanima jamči čitateljima mnoštvo besanih noći i grozničavo „progutanih“ stranica. Situacija nije bitno drugačija niti sa „Zaslijepljenom“ prvi put izdanom 2009.godine u Algoritmovoj nakladi. Ukratko, riječ je o zanimljivom i napetom kriminalističkom romanu (neki ga smatraju i forenzičkim trilerom, no ako ste odrasli uz prve slučajeve Kay Scarpette, ne možete se s tim u potpunosti složiti), čiste i jednostavne radnje ispletene oko nekolicine glavnih i tek pokojeg sporednog junaka. Malen i miran okrug Grant potresen je svirepim ubojstvom slijepe sveučilišne profesorice, a njegovi se stanovnici pitaju je li to ubojstvo izoliran čin ili tek početak mogućih užasa. Istragu oko ubojstva vode doktorica Sara Linton, okružna mrtvozornica i njen bivši suprug, načelnik lokalne policije, Jeffrey. Naslućujete, vjerujem, kako uz osnovnu, kriminalističku, roman prati i njihvou priču (vrlo formalno, bez patetičnih epizoda). Uživate li u čitanju vrlo dobrih, korektno ispričanih i ne odveć zamornih krimića, ovaj će zasigurno zadovoljiti vaše apetite.

                                                            

            Na današnji, ujedno i Međunarodni dan borbe protiv AIDS-a, i stanovnici Hrvatske se, baš kao i stanovnici okruga Grant, pitaju je li predstojeći referendum izoliran slučaj bezumnog (zasad samo verbalnog) nasilja ili tek uvertira u predstojeće užase. Prije no što krenem dalje s ovom mišlju, željela bih reći kako sam isprva smatrala da, kao heteroseksualka u čvrstoj i stabilnoj vezi koja hoće ili neće završiti brakom, nemam mnogo za reći o ovoj temi. No, zapitala sam se bih li isto reagirala i na prizor fizičkog nasilja nad pripadnicima seksualne manjine. Ne bih. Uostalom, kao što je netko mnogo mudriji rekao, svi smo mi na neki način manjina. Primjerice, ja ne vidim dobro. Još uvijek je to dovoljno dobro da ne podliježem pod zakonsku definiciju slijepih i slabovidnih osoba, ali ipak me nagnalo da se zapitam može li sutra netko odlučiti da ja (ili osobe sličnog stanja) nismo sposobne obavljati svoj posao i referendumom nam ukinuti pravo na rad, zakonsku sposobnost odlučivanja ili nešto treće. Glupost, kažete? Ta su prava Ustavom zajamčena? Ustavom je zajamčeno i da većina ne smije odlučivati o pravima manjine. Ustav smo, dakle, apsolvirali.

                                                    

            No, u kakvu vezu možemo dovesti radnju „Zaslijepljene“ i trenutnu situaciju u Lijepoj našoj? Metaforičku, rekla bih. Ubijena sveučilišna profesorica, Sibyl Adams, bila je slijepa. Usto, bila je i lezbijka. No, je li ubijena zbog svoje seksualne orijentacije ili je ona bila potpuno nevažna, a ubojica je udovoljavao nekim sasvim drugim strastima? Saznat ćete pročitate li knjigu. Je li referendum zbilja potaknut brigom za djecu, za očuvanje tradicionalne obitelji i nekakvog „moralnog poretka“ ili su i težnje njegovih pokretača mnogo više od tog samog pitanja? Želite li odgovor na to pitanje, zaokružite ZA sutra i pričekajte slijedeće prikupljanje potpisa.

            Na tijelu ubijene žrtve nožem je načinjen simbol križa navodeći istražitelje na pomisao da je riječ o djelu vjerskog fanatika, a trakom zalijepljena usta i položaj tijela nalik raspelu tu tezu samo potpiruju. Je li tome doista tako, manje je bitno, kao što niti u našem slučaju nije bitno odvija li se cijela ova akcija u znaku križa doista zbog njega ili je on tek simbol za privlačenje masa. Ono što Karin Slaughter, vjerujem, ovim romanom na jednoj razini želi poručiti jest također i da se nerijetko s važnih stvari pozornost nastoji skrenuti trivijalnostima i da nam je um često, zbog neke mržnje ili nerazumijevanja nošenih u nama samima, često zamućen i nismo sposobni vidjeti ono što je očito i pravodobno reagirati. Također, „Zaslijepljena“ poručuje kako, osim mržnjom, ne smijemo biti zaslijepljeni niti prevelikim pouzdanjem i lažnom sigurnošću jer katkad upravo iz njih najveća opasnost vreba. Kao što znamom, prava opasnost nije ona na koju smo spremni već ona što vreba iz prikrajka. Imajte i to na umu sutra prije no što u ruke uzmete svoje olovke.

            Naposljetku, ova nam priča pokazuje kako ponekad i najbolji istražitelji zastrane i kakva je teškoća, ma koliko jaki bili, uhvatiti se u koštac sa svim nedaćama iz prošlosti, koliko je od njih lakše okretati glavu čak i kada bi gledanje u oči tim davnim vremenima moglo pomoći ljudima oko nas. Današnja vremenska prognoza najavljuje maglu, nemojmo još jednom srljati u nju.

     

U današnjem postu oblačenja nema jer danas padaju maske i danas će se odlučiti hoćemo li i dalje biti zemlja svih boja ili će slučajevi, poput onog jučerašnjeg kada me gospođa Jehovina svjedokinja na ulici nazvala „komunjarkom“ zbog crvenog kaupta, postati pravilo. Hoće li se mlade u crnom prestati nazivati „šišmišima“ i iz straha pred njima početi spuštati glavu?

            Ne zaboravite da mi odlučujemo. Ali ne odlučujemo jesmo li „protiv pedera“ ili „za pedere“ već odlučujemo jesmo li tolerantni ili totalitarni, možemo li podnijeti različitost ili nam se na samu pomisao ježe dlake na vratu. Možda nikada niste vidjeli dugu, ali to ne umanjuje raskoš njenih boja. Samo slijedeći put trebate pogledati malo bolje.

                                                            BookLover