Budila se prije zore jer bilo je to jedino vrijeme što ga je još imala za sebe, jedino vrijeme prije no što se njene sestre i majka probude, a kuća prometne u košnicu. A to je vrijeme koristila za čitanje uz svjetlost dogorjele svijeće ili pisanje još jednog u nizu igrokaza čijim su postavljanjem ona i njezine sestre kratile vrijeme i uveseljavale majku svojim glumačkim izvedbama. Upravo je na redu bio božićni komad i Josepine "Jo" March mu se silno veselila znajući koliko njene sestre, osobito najstarija Meg i najmlađa Amy uživaju glumeći.
Unatoč sestrinskom navaljivanju, Jo se uporno opirala uvođenju ikakvih ljubavnih ili romantičnih elemenata u svoje predstave. Kao i u stvarnom životu, smatrala je ljubav nepotrebnom i vidjela ju je samo kao sredstvo kojim bi je neki muškarac mogao odvojiti od voljenih sestara. A tko bi onda dragoj Beth pomogao da se oslobodi svoje stidljivosti ili se smijao Amy, toj "slatkoj guščici" i njenim gramatičkim poggreškama uzrokovanim pretencioznim izgovorom... Sestre su je doista mogle nagovoriti na štošta, ali u ovom slučaju njena je tvrdoglava narav došla do izražaja i nije popuštala.
Ipak, sjedeći tu, kraj prozora, u plavoj pidžami, umotana u pokrivač, s perom u ruci i notesom na koljenima, razmišljala je samo o njima, trima najdražim osobama na cijelom svijetu i o njihovim osobnostima, ne bi li ih što bolje i vjernije prenijela na papir, a njihovim likovima podarila život.
Svoju dugu, kovrčavu smeđu kosu splela je u pletenicu kako bi joj što manje smetala. Kako bi samo voljela da je može odrezati i nositi kosu kratko, poput dječaka. Ali ne može. Baš kao što se ne može boriti u ratu, zajedno s ocem. I mrzila je svoje haljine, prepune materijala, smetnje u hodu. Nebrojeno ih je puta zaprljala, nehotice oštetila ili progorila stojeći preblizu vatri i time izazvala majčine prijekorne poglede i Megino oštro neodobravanje. Što bi sve dala da može nositi hlače kao njen prijatelj Laurie. Po mišljenju svoje sestre Meg, Jo je imala poprilično neobičan popis želja za jednu petnaestogodišnju djevojčicu.
I Meg je bila u pravu. U vrijeme kada se događa radnja romana, djevojaka poput Jo March nije bilo mnogo, a njihove su želje i ideje bile nerazumljive okolini. U književnoj, ali i teoriji rodne različitosti i rodnim studijima, takav se lik naziva tomboy, a označava djevojčicu koja u djetinjstvu i/ili pubertetuu pokazuje osobine ili ponašanja tipična za rodne uloge dječaka, a manifestira se, između ostalog, nošenjem dječačke odjeće, sudjelovanjem u "dječakim", najčešće fizičkim, aktivnostima i igranjem igara koje se smatraju prikladnima za dječake. Takvo ponašanje, prema teoriji, izaziva simpatije okoline u djetinjstvu, ali postaje problem prelije li se u odraslu dob.
Jo March u trenutku kada je upoznajemo odgovara svim karakteristikama lika koji joj je namijenjen, mrzi svoje haljine, najsretnija je u trenu kada svoju prekrasnu pletenicu proda frizerskom salonu ne bi li namaknula dodatni novac za obiteljski budžet, a najdraže su joj igre s Lauriem u dvorištu.
 |
| Dnevni tomboy stil Jo March |
Moderna Jo neće provesti puno vremena pred ormarom niti pred ogledalom, njena je kosa kratka, lice nenašminkano ili s tek malo sjajila na usnama ili maskare na trepavicama, a torba uvijek prepuna knjiga. Odjeća joj je jednostavna, ali nikako neusklađena. Ipak, više vremena i pažnje posvećuje praktičnosti, zato preferira slojevito oblačenje. Zbog tog dječačkog štiha, ona je svima šarmantna i izaziva simpatije okoline upravo zbog svoje jednostavnosti i prirodnosti.
 |
| Stylish tomboy |
No, zamislimo da se modernoj Jo ukaže prilika kakva se ukazuje i našoj Jo. Ona seli u New York ne bi li gradila književnu karijeru u čemu postaje izrazito uspješna, ali događa joj se i još nešto što vjerojatno nije očekivala-događa joj se ljubav. Netom prije toga odbila je svog susjeda i prijatelja iz djetinjstva Lauriea i udala se za bitno starijeg njemačkog profesora Fredericha Bhaera. Za razliku od sestre, ona se u svom braku osjeća jednaka partneru, oboje stvaraju i, kako je i sama Jo jednom rekla, "dijele teret života istom lakoćom kojom dijele teret namirnica po povratku s tržnice".
Hoće li takav zaokret u životu promijeniti i njen pogled na svijet? Donekle. Jo će omekšati, njen bunt i svojeglavost će splasnuti, ali ljubav prema knjigama i književnosti i dalje će ostati jaka, a Jo će zauvijek ostati ona koja je voljela knjige više. Više od ljubavi, više od mode i zauvijek će ostati ona koja im je posvećivala više pažnje no svome odijevanju.
No, jednako tako, svijesna je svog novog položaja te sada tenisice mijenja balerinkama, tregerice poslovnim hlačama, a slojevito odijevanje zamijenile su majica zanimljivog kroja, uvijek neutralnih boja i baloner ili kaput. Jo i dalje ne polaže punona odjeću pa niti boje i stoga je većina njenih odjevnih predmeta u neutralnim bojama koje se lako kombiniraju. No, naravno, budući da su joj knjige najbitnije, sa sobom nosi veliku torbu u kojoj uvijek može uz sebe imati tiskani primjerak, ali i e-čitač ili tablet, kako bi sve svoje omiljene naslove imala uz sebe. Naravno, i za zapisivanje svih ideja koje joj "u hodu" prođu kroz glavu.
 |
| Modern Jo as a career woman |
Moram priznati da je meni Jo najdraži lik iz ove knjige i nekako se najviše s njom poistovjećujem. Jeste li vi čitali knjigu, sviđa li se Jo i vama i sviđa li vam se način na koji sam je prikazala ili se ne biste složili? Kao i uvijek, cijenim svaki vaš komentar i sugestiju.
I za kraj, još jedno pitanje. Dobila sam prijedlog da, ispod slika kolaža koje postavljam,, navedem i brandove odjevnih predmeta prikazanih. Što mislite o toj ideji, slažete li se ili smatrate da je to prikladno samo za blogove gdje autorie prikazuju vlastite fotografije?
Do slijedećeg puta i druženja s Beth, želim vam puno kreativnih trenutaka i zanimljivih redaka :)
B.
