Tu sam pred tobom

Dragi bookloveri,

Prije svega, dopustite mi da vam svima poželim puno sreće, smijeha i prekrasnih knjiga u (sad ne više toliko) Novoj 2014. od koje iskreno očekujem da bude kudikamo bolja od 2013. Kako je ovo pravo vrijeme za donošenje prijelomnih odluka na koje ćemo se kasnije rijetko osvrtati, tako sam i ja donijela nekoliko svojih. Najvažnija među njima jest više se smijati i puno više pisati. No, prije sezone 2014. dugujem vam jedan post iz prethodne sezone.

Moj talent za (ne)otkrivanje budućih bestsellera sad je već legendaran. Sve je započelo 2006. uz Ceceliu Ahern i „P.S.Volim te“, sadržaj mi se učinio presladunjavim, a pomislila sam i kako nije tako teško izdati knjigu uz tatu na premijerskoj stolici (da, još uvijek me sram zbog te primisli). Cecelia i ja razvile smo do današnjeg dana vrlo čvrsto papirnato prijateljstvo, uspjela me čak i uvjeriti da bajke nisu rezervirane samo za djecu. Moj drugi fijasko bio je „Sumrak“, zaista mi nije bilo jasno (doduše, nije mi ni danas) kako se netko može „zagrijati“ za ideju vampirsko-vukodlačko-ljudskog ljubavnog trokuta. Pa iako je ova uspješnica Stephanie Meyer zaslužila nagradu kao ultimativni sakupljač prašine na mojoj polici, ne mogu zanemariti njen svjetski uspjeh. Kroz godine našla se tu još pokoja knjiga, ali posljednja je bila „Tu sam pred tobom“ autorice Jojo Moyes. Na prvu sam zaključila kako se radi tek o još jednom ljubavnom romančiću čiju ću radnju zaboraviti i prije no što okrenem zadnju stranicu. Ipak, ljepljiva dokolica jednog vrućeg kolovoškog popodneva natjerala me da knjigu uzmem u ruke i krenem s čitanjem. I zato hvala svemiru na dokolici, iz nje se doista mogu iznjedriti najdivnije stvari.

Da knjigu ne treba suditi po koricama već znamo, ali da je ne sudimo po opisu s korica nova je lekcija. U ovom će vas slučaju taj sinopsis zavesti na potpuno krivi trag. Saznat ćete kako je Lou Clark potpuno jednostavna djevojka, upravo izgubila posao u lokalnom kafiću, a Will Traymor imućan muškarac bogatog životnog iskustva čije je prikupljanje naprasno prekinuto prometnom nesrećom nakon koje Will postaje trajno prikovan za krevet i ovisan o brizi drugih. Saznat ćete i kako se njihovi putevi isprepliću kad Lou postane Willova osobna asistentica što će oboma donijeti avanturu života. Pomislit ćete kako pred sobom imate još jednu ljubavnu priču čiji kraj već možete predvidjeti. Ono što vam sinopsis neće otkriti jest da je čitanje ove knjige prvorazredna i izvanredna vantura u koju ćete biti uvučeni polako, a ona će se, poput zvečke Harryja Pottera, otvoriti na svom završetku.

Tko je Luoisa Clark? 26-godišnja djevojka iz malog engleskog mjesta čije okrilje nikada nije napustila, ne pretjerano uzbudljiva života. Prema vlastitim riječima, premalo čita i previše voli odjeću. Ako pitate Willa, Lou je od onih osoba koje previše promišljaju što odjenti, ali uz prečesto manjkavu realizaciju. Strast za lijepom, a pristupačnom odjećom i ne pretjerano blistava financijska situacija često je odvedu u popularne charity shopove, a živahnost i iskričavost njenog karaktera prelijevaju se i u modne kombinacije koje bira. Ipak, ljubav prema svim nijansama ružičaste i ljubičaste i njena prirodna razigranost kad je odjeća u pitanju ponekad njene izbore dovode na granicu modnog neukusa.Kao logičan izbor za utjelovljenje Louise od prvih trenutaka mojoj se mašti nametnula mlada i lijepa glumica osebujna stila Krysten Ritter. Možda je pamtite kao Beckynu najbolju frendicu iz „Šopingholičarke“, vjerojatno pratite njene doživljaje u „Stnau 23“, a sigurno ćete je upamtiti i kao moju Louisu.

Will Traymor ponešto je drugačiji. Prije nesreće bio je uspješan londonski broker s prekrasnom ženom kraj sebe i životom ispunjenim uzbuđenjem, avanturama i brojnim putovanjima. No, u trenutku kada ga upoznajemo na taj ga život podsjećaju samo uokvirene slike, a Will neobrijana i zapuštena izgleda nije nimalo nalik privlačnom, preplanulom muškarcu na čije pustolovine podsjećaju brojne fotografije iz njegove sobe. Willa sam, vrlo intenzivno i gotovo odmah po njegovu predstavljanju, zamislila kao glumca Christiana Balea. Pomislit ćete kako je to zbog njegove uloge Brucea Waynea i iskustva s ulogama bogataša nesretnih sudbina i možda ste u pravu; na podsvjesnoj razini to vjerojatno povezujem  iako mi Bale kao Batman nikada nije „sjeo“. Ipak, smatram da mu takve uloge dobro „leže“ i stoga mi se uvukao u misli kao prvi izbor. Ako je Will prije nesreće i držao do lijepog odijevanja, Will nakon nesreće to zasigurno ne čini. Ne mislim pritom da nosi staru, iznošenu odjeću, ali vjerujem da kupovinu odjeće, kao i mnoge druge svakodnevne stvari, za njega mora obavljati netko drugi.

No, vratimo se priči. Kao svaka prava ljubavna, i ova je „začinjena“ dosadnim, nekompatibilnim dečkom glavne junakinje. U ovom slučaju on se zove Patrick, najuspješniji je mladi poduzetnik svog kraja i veliki ovisnik o sportu i zdravom životu. Pri samom završetku priče pokazuje neke ne baš hvalevrijedne crte svog karaktera (zapravo, po mom skromnom mišljenju, prikazuje se kao prava gnjida), ali inače nam, osim zaluđenosti već spomenutim, povremene ljubomore i tek neznatne doze škrtosti, Jojo ne otkriva mnogo o njemu. stoga sam Patricka zamislila kao lika koji, kad ne nosi poslovna odijela i ne juri sa sastanka na sastanak, vječno hoda gradom u odjeći od lycre, s bocom vode i jabukom u ruksaku, uvijek spreman dati se u trk ili malo zastati i razgibati se. Kako sve svoje vrijeme posvećuje upravo bavljenju sportom, on nema mnogo vremena za obilaženje trgovina (a vjerojatno to smatra i gubitkom vremena) pa svoju odjeću najčešće kupuje preko kataloške ponude s kućnog praga ili putem malih ekrana, Top Shopa i raznih drugih telesales kompanija. Vjerujem i kako su mu Walkmax-ice pravo otkriće te u stanu vjerojatno ima barem policu, ako ne i ormarić rezerviran za njihove tenisice, cipele i sva ostala obuvala iz njihove ponude.

Istog trena kad sam upoznala Patricka, znala sam tko bi ga utjelovio da se mene pita. Problemčić je bio u tome što se nisam mogla sjetiti niti  glumčeva imena niti ikakvog mjesta gdje sam ga ugledala. Samo je lice visjelo u mome sjećanju svaki put kada bih si rekla „Patrick“. Jučer sam i tu enigmu razriješila, riječ je bila o glumcu Simonu Bakeru, poznatom po seriji „Mentalist“.

Priči se, kao i autorici, prije svega mora priznati jednostavnost i vrlo vješto izbjegavanje zamki spremnih da ovu priču učine patetičnom. Umjesto toga, imamo priču prošaranu najrazličitijim emocijama, vrckavost i dinamika u trenu mijenjaju mjesta s tugom, zdvajanjem i osjećajem nemoći i time savršeno oslikavaju situaciju u kojoj se protagonisti nalaze. No, rekla sam vam kako to nije tek obična ljubavna priča. OPREZ, OVIME BIH MOGLA NARUŠITI VAŠ UŽITAK ČITANJA! Will, svjestan života kakav je nekoć vodio, ne pristaje na mrvice života i želi da nad njim bude izvršena eutanazija. Hoće li on u svom planu ustrajati ili će ga novootkrivena ljubav navesti da se predomisli ipak vam neću otkriti, ali moram reći kako je upravo taj moment uvođenja eutanazije učinio da knjiga poraste u mojim očima. Nadalje je sigurno J

Prije svega, izvanredna je lakoća kojom autorica tako ozbiljan problem uvodi i skreće na nj pažnju dotad potpuno opuštenom čitatelju. Pitanje eutanazije vjerojatno ne očekujemo u ljubavnom romanu, ali znači li to da joj tamo nije mjesto? Ne očekujemo niti maloljetničku trudnoću u romantičnoj komediji niti ljubavnu priču na onkološkom odjelu, ali i takve se stvari događaju. A neka stanja, situacije pa i pitanja u životu dovoljno su teški i pogledati ih pomalo rasterećeno, bez obvezujućih stručnih termina i moralističkih rasprava doista je oslobađajuće.

Ova priča za mene osobno ima veliku vrijednost i jer je mene, poslovično tvrdoglavu i vrlo čvrstu u određenju i obrani vlastitih stavova, navela da iste preispitam. Smatrala sam kako je život uvijek bolji izbor od smrti. Dok god živiš, možeš se boriti i postoji nada. Ali što kada ne postoji? Što kada znaš da tvoj život više nikada neće biti tvoj, a prošli te život neprestano lupka po ramenu podsjećajući te na ono što si bio? Što kada te svi promatraju samo kroz tvoj nedostatak ili problem, a ti znaš da si puno više od toga, ali više nemaš priliku pokazati to? Što kada ti život opali pljusku, a ti ne možeš samostalno niti okrenuti drugi obraz? Nije prvi izbor, ali od apsolutnog protivnika eutanazije postala sam, ne mogu reći poklonik, ali zagovaratelj stava „ako ne možeš odobriti, bar prihvati“. Vrlo su izvjesne šanse da ću jednog dana u, nadam se daljoj, budućnosti izgubiti svoj vid, bar do te mjere da više neću moći čitati i biti samostalna. Ja sam borac i ne vjerujem da bih se ikada odlučila na takvo što, ali voljela bih...ne, ne, mislim da bih u tom trenutku trebala, da ljudi do kojih mi je najviše stalo budu uz mene i prihvate moju odluku.

Jeste li vi čitali ovu knjigu i kakvi su vaši dojmovi? Kako vi stojite po pitanju eutanazije i smatrate li da je vaš stav podložan promjenama ili se dovoljno učvrstio u vama da to više nije moguće.

Do slijedećeg puta voli vas

                                    BookLover

Zaslijepljeni (u svjetlu referenduma)

            Neke priče jednostavno ne možete pročitati i odložiti natrag na policu već ih nosite sa sobom kroz život, puštate da svojim bojama oboje neki trenutak vašeg života ili se vodite mislima koje ste upravo kroz te priče upili. Najčešće ste važnosti takvih priča svjesni i prije no što ih s radošću ponesete kući iz knjižnice ili s njih nježno obrišete tavansku prašinu. Ali može li se takva važnost pronaći i u posve običnoj, naizgled nevažnoj, priči, tek usput pokupljenoj ne bi li se prikratila večernja dokolica? Ako mene pitate, može. Priča pred vama zasniva se na jednoj takvoj.

            Nedavno sam se našla pomalo izgubljenom, upravo završivši posljednje književno putovanje, dislocirana od ostatka svojih knjiga. Ne želeći večer provesti pred kompjuterskim monitorom, na polici sam, prašnjavu i zaboravljenu, pronašla crnu knjigu čija je naslovna ilustracija u meni izazvala nelagodu. Nije mi trebalo dugo da prepoznam ime s korica jer autorica Karin Slaughter (zanimljivo, ali nadasve pravo ime) svojim novim romanima jamči čitateljima mnoštvo besanih noći i grozničavo „progutanih“ stranica. Situacija nije bitno drugačija niti sa „Zaslijepljenom“ prvi put izdanom 2009.godine u Algoritmovoj nakladi. Ukratko, riječ je o zanimljivom i napetom kriminalističkom romanu (neki ga smatraju i forenzičkim trilerom, no ako ste odrasli uz prve slučajeve Kay Scarpette, ne možete se s tim u potpunosti složiti), čiste i jednostavne radnje ispletene oko nekolicine glavnih i tek pokojeg sporednog junaka. Malen i miran okrug Grant potresen je svirepim ubojstvom slijepe sveučilišne profesorice, a njegovi se stanovnici pitaju je li to ubojstvo izoliran čin ili tek početak mogućih užasa. Istragu oko ubojstva vode doktorica Sara Linton, okružna mrtvozornica i njen bivši suprug, načelnik lokalne policije, Jeffrey. Naslućujete, vjerujem, kako uz osnovnu, kriminalističku, roman prati i njihvou priču (vrlo formalno, bez patetičnih epizoda). Uživate li u čitanju vrlo dobrih, korektno ispričanih i ne odveć zamornih krimića, ovaj će zasigurno zadovoljiti vaše apetite.

                                                            

            Na današnji, ujedno i Međunarodni dan borbe protiv AIDS-a, i stanovnici Hrvatske se, baš kao i stanovnici okruga Grant, pitaju je li predstojeći referendum izoliran slučaj bezumnog (zasad samo verbalnog) nasilja ili tek uvertira u predstojeće užase. Prije no što krenem dalje s ovom mišlju, željela bih reći kako sam isprva smatrala da, kao heteroseksualka u čvrstoj i stabilnoj vezi koja hoće ili neće završiti brakom, nemam mnogo za reći o ovoj temi. No, zapitala sam se bih li isto reagirala i na prizor fizičkog nasilja nad pripadnicima seksualne manjine. Ne bih. Uostalom, kao što je netko mnogo mudriji rekao, svi smo mi na neki način manjina. Primjerice, ja ne vidim dobro. Još uvijek je to dovoljno dobro da ne podliježem pod zakonsku definiciju slijepih i slabovidnih osoba, ali ipak me nagnalo da se zapitam može li sutra netko odlučiti da ja (ili osobe sličnog stanja) nismo sposobne obavljati svoj posao i referendumom nam ukinuti pravo na rad, zakonsku sposobnost odlučivanja ili nešto treće. Glupost, kažete? Ta su prava Ustavom zajamčena? Ustavom je zajamčeno i da većina ne smije odlučivati o pravima manjine. Ustav smo, dakle, apsolvirali.

                                                    

            No, u kakvu vezu možemo dovesti radnju „Zaslijepljene“ i trenutnu situaciju u Lijepoj našoj? Metaforičku, rekla bih. Ubijena sveučilišna profesorica, Sibyl Adams, bila je slijepa. Usto, bila je i lezbijka. No, je li ubijena zbog svoje seksualne orijentacije ili je ona bila potpuno nevažna, a ubojica je udovoljavao nekim sasvim drugim strastima? Saznat ćete pročitate li knjigu. Je li referendum zbilja potaknut brigom za djecu, za očuvanje tradicionalne obitelji i nekakvog „moralnog poretka“ ili su i težnje njegovih pokretača mnogo više od tog samog pitanja? Želite li odgovor na to pitanje, zaokružite ZA sutra i pričekajte slijedeće prikupljanje potpisa.

            Na tijelu ubijene žrtve nožem je načinjen simbol križa navodeći istražitelje na pomisao da je riječ o djelu vjerskog fanatika, a trakom zalijepljena usta i položaj tijela nalik raspelu tu tezu samo potpiruju. Je li tome doista tako, manje je bitno, kao što niti u našem slučaju nije bitno odvija li se cijela ova akcija u znaku križa doista zbog njega ili je on tek simbol za privlačenje masa. Ono što Karin Slaughter, vjerujem, ovim romanom na jednoj razini želi poručiti jest također i da se nerijetko s važnih stvari pozornost nastoji skrenuti trivijalnostima i da nam je um često, zbog neke mržnje ili nerazumijevanja nošenih u nama samima, često zamućen i nismo sposobni vidjeti ono što je očito i pravodobno reagirati. Također, „Zaslijepljena“ poručuje kako, osim mržnjom, ne smijemo biti zaslijepljeni niti prevelikim pouzdanjem i lažnom sigurnošću jer katkad upravo iz njih najveća opasnost vreba. Kao što znamom, prava opasnost nije ona na koju smo spremni već ona što vreba iz prikrajka. Imajte i to na umu sutra prije no što u ruke uzmete svoje olovke.

            Naposljetku, ova nam priča pokazuje kako ponekad i najbolji istražitelji zastrane i kakva je teškoća, ma koliko jaki bili, uhvatiti se u koštac sa svim nedaćama iz prošlosti, koliko je od njih lakše okretati glavu čak i kada bi gledanje u oči tim davnim vremenima moglo pomoći ljudima oko nas. Današnja vremenska prognoza najavljuje maglu, nemojmo još jednom srljati u nju.

     

U današnjem postu oblačenja nema jer danas padaju maske i danas će se odlučiti hoćemo li i dalje biti zemlja svih boja ili će slučajevi, poput onog jučerašnjeg kada me gospođa Jehovina svjedokinja na ulici nazvala „komunjarkom“ zbog crvenog kaupta, postati pravilo. Hoće li se mlade u crnom prestati nazivati „šišmišima“ i iz straha pred njima početi spuštati glavu?

            Ne zaboravite da mi odlučujemo. Ali ne odlučujemo jesmo li „protiv pedera“ ili „za pedere“ već odlučujemo jesmo li tolerantni ili totalitarni, možemo li podnijeti različitost ili nam se na samu pomisao ježe dlake na vratu. Možda nikada niste vidjeli dugu, ali to ne umanjuje raskoš njenih boja. Samo slijedeći put trebate pogledati malo bolje.

                                                            BookLover

The fifth of November

„Remember, Remember the fifth of November!“ stihovi su kojima započinje tradicionalna engleska poema iz 17og stoljeća. A baš kao što Englezi ne mogu zaboraviti 5. studeni, barut, izdaju i urotu tako niti moji roditelji, sve i da žele, ne mogu zaboraviti događaj otprije 27 godina, događaj koji je zauvijek promijenio njihove živote, rođenje njihova prvog djeteta, odnosno – mene. Šuška se, šuška o događaju iz rodilišta; moj ponosni tata došao je u prvi posjet tek rođenoj kćerkici, nekoliko sati po njenu dolasku na svijet i ostao neugodno iznenađen jer malena ima crvenu kosu. Istina je da malena nije imala kose, ali se od silnog, za novorođenčad uobičajenog, drečanja i plakanja, cijela zacrvenjela, uključujući i tjeme pa se novopečenom ocu kroz staklo rodilišta učinilo da je dobio malu riđokosu. Oprostit ćemo mu, bile su mu tek 23. Na njegovu sreću, beba tamnokosih roditelja izrasla je u plavokosu djevojčicu, brinetu u ranom pubertetu i suvremenu crveokosu. Ovo potonje samo zahvaljujući bojanju kose.

            Negdje sam pročitala kako su ljudi rođeni petog dana studenog mjeseca skloni za sebe stvoriti maske kojima se skrivaju od svijeta, bojeći se pokazati svoje pravo lice, strahujući da će biti povrijeđeni, strahujući da će izgubiti, strahujući da neće uspjeti... Ova je tvrdnja, donekle, točna. Kao djevojčica i tinejdžerica mnogo sam se više pouzdavala u takve maske, ali rastući i odrastajući shvatila sam koliko su one zapravo nevažne. Izgubiti ili ne uspjeti nije najgore što vam se može dogoditi. Iz moje današnje perspektive pravi poraz predstavljaju posustajanje i odustajanje, letargija prema životu i apatičnost. Vjerujem kako su to osjećaji koji živog čovjeka mogu učiniti mrtvim. To je moje mišljenje sada, ali u tinejdžerskoj dobi za sebe sam stvorila ne samo masku već i cijeli alter-ego, hrabriji i snažniji od mene, spremniji zauzeti se za sebe i spremniji svoje misli prenijeti na papir. Oduvijek sam voljela pisati, ali postojala su vremena za kojih sam smatrala svoje pisanje nedovoljno dobrim za pokazivanje... Vjerojatno se pitate zašto vam to govorim. Pa zato što je moj alter-ego, moja hrabrija verzija mene same ujedno i moja najdraža književna junakinja.

            Jeste li ikada pomislili, čitajući knjigu, kako zapravo samo tratite svoje vrijeme jer vas ta knjiga neće ničemu naučiti, donijeti vam novo iskustvo ili proširiti poglede na svijet? Jeste li se ikada, držeći knjigu u ruci, osjećali kao da pred sobom imate slova, riječi, rečenice pa i cijela poglavlja kojima nedostaje smisao? Vidim kako kimate glavama, prisjećajući se tih trenutaka i nepročitanih ili polupročitanih knjiga, ubrzo vraćenih u knjižnicuiliostavljenih na najvišoj polici vaše kućne zbirke. Ali vidim i vaše zbnjene poglede. „Je li to važno“, pitate se. Ne, najčešće nije. Osim ako vam se dogodi da je lik s kojim se možete potpuno poistovjetiti zarobljen unutar takve knjige. Upravo to se meni dogodilo prije otprilike desetak godina. Mjesto „zločina“ nalazi se unutar korica romana „Alkemičarka“ (ili „Alkemičareva kći“, ovisno o slobodnoj volji prevoditelja) njemačkog pisca Kaia Meyera, u nas objavljenoj 2001. u izdanju Mozaik knjige, a njeno je ime, kao što će naslutiti svi oni koji su knjigu pročitali, Aura Institoris.

            Kai Meyer je, kao i njegova mnogo poznatija prezimenjakinja Stephenie, odabrao karijeru pisca romana za mlade. U doba kada su knjige za mlade još uvijek bile samo knjige, a ne način života. Očito, svijet alkemije mnogo je manje popularan i zanimljiv od svijeta vampira te je stoga Meyer (Kai) ostao na marginama ovog popularnog žanra. Upitan da u jednoj rečenici opiše „Alkemičarku“ Meyer je odgovorio kako je to „obiteljska saga, istovremeno i triler i ljubavna priča s elementima fantastike“. Ne shvatite me krivo, volim dašak fantastičnog u onome što čitam, ali ponekad imam poriv i samom G.R.R.Martinu reći „Ma hajde! Sad si pretjerao!“ No, ukratko, početak priče o „Alkemičarki“ vodi nas na konac 19og stoljeća, u stari, mračni dvorac na otoku usred Baltičkog mora. Taj je dvorac dom 15-godišnje Aure Institoris i njene obitelji; oca, slavnog alkemičara Nestora Nepomuka, majke Charlotte, mlađe sestre Sylvette i dvojice posvojene braće, Daniela i Christophera. Njih šestero živi normalnim, obiteljskim životom (ili bar onoliko normalnim koliko je to moguće uzme li se u obzir činjenica da je otac obitelji alkemičar i da je šestorka osuđena sama na sebe, miljama daleko od prve civilizacije) sve do trenutka kada Aurin voljeni otac biva brutalno ubijen po nalogu svog smrtnog neprijatelja, također poznatog alkemičara Lysandera. U ovom trenutku završava suvisliji, razboritiji dio priče i krećemo u svijet pod krilaticom „očekujte neočekivano“. Po očevoj smrti majka šalje Auru u ženski internat čija je ravnateljica zapravo ravnatelj, a sam je internat zapravo paravan za trgovinu bijelim robljem čijom je žrtvom trebala postati i Aura. Spašava je prekrasan hermafrodit Gillian (ljubav njezina života, kasnije će se ispostaviti), uz njegovu pomoć izbjegava sudbinu ostalih djevojaka i on postaje njen vjeran pratitelj na putu osvete Lysanderu.

            Čak i pišući ove retke, jasno mi je kako „Alkemičarka“ nije knjiga s kojom bih se danas vratila kući iz knjižnice. Unatoč tome, ona ponosno stoji na jednoj od mojih „počasnih“ polica. Zašto Aura? Nikada me niti jedan književni lik ili, bolje rečeno, njegova karakterizacija, osobnost i osebujnost, nisu tako impresionirali kao što je to uspjela Aura. Tako mlada, a opet tako snažna i hrabra, suočena s mnoštvom teškoća, počevši od očeve smrti, nestanka jedinog pravog oslonca u životu, potom suočavanja sa spoznajom da on zapravo i nije bio čovjek kakvim ga je smatrala pa sve do borbe za vlastiti opstanak. Unatoč svemu tome, ostala je vrlo jaka, s obje noge čvrsto na zemlji, ne prepuštajući se tuzi ili samosažaljenju, ali niti ne postajući snažna „kao kamen jaka“heroina dokazavši da je prava kći svoga oca. Gledajući na to sada, s vremenskim odmakom, vjerujem kako sam tada, sa 17 godina, najviše željela postići upravo te dvije stvari; pronaći svoj vlastiti put kroz život i izrasti u osobu kojom bismo se i ja i moji roditelji ponosili.

            Auru sam oduvijek zamišljala kao sebe. Bolje rečeno, njen sam fizički izgled zamišljala jednakim svome. Stoga se, pri prvoj pomisli o izradi ovog posta, kao logičan „uradi sam“ poklon samoj sebi za rođendan nametnulo fotografiranje na nekoj litici ili osamljenijoj plaži (vremenske su mi prilike pogodovale te je i more bilo olujno, nemirno i valovito). No, nedavno sam odrezala kosu, a jedina stvar koju fizička personifikacija Aure ne može imati jest uredno ošišana, ravna kosa do brade. Njena je kosa morala biti duga i divlja, odražavati njen karakter i nemiran duh. Ipak, uspjela sam pronaći jednu jedinu preostalu fotografiju iz tog „Aurinog razdoblja“ i željela bih je podijeliti s vama. Snimljena je u Zagrebu, 4.lipnja 2006.godine, netom nakon završetka zagrebačkog koncerta Apocalyptice, negdje između Doma sportova i parkirališta FER-a. Nosila sam jaknicu kupljenu u nekom od riječkih dućana, više se zaista ne sjećam kojem i SKANDALovu suknju i korzet. Taj je brand tada bio poprilično poznat i dostupan no sada već neko vrijeme no, krenuvši u pisanje ovog posta, shvatila sam da zapravo nemam pojma što se s njima dogodilo i postoje li još uopće. Tome služe web stranice pa predlažem da ih posjetite, zanima li vas isto pitanje. E, da, ne smijem zaboraviti ni cipelice, crne cipelice s ljubičastim uzorkom i mašnicom na prstima kupljene nekoliko tjedana prije koncerta u Italiji. Sad mi je smiješno, ali sjećam se kako su mi, navikloj na nošenje tenisica i marti, ta 2,5 centimetra „pete“ zaista djelovala kao velika stvar.

           

            Začudo, Gilliana nikad nisam zamišljala kao osobu koja bi me privukla, kako fizički, tako niti karakterom. On je bio jedna od „stvari“ koje mi se u knjizi nisu svidjele. Plaćeni ubojica unajmljen da ubije djevojku, ali se u nju zaljubi, spašava je, zavodi, ostavlja samu s djetetom i iznenada se pojavljuje nekoliko godina kasnije. Klišej. S malim obratom jer Gillian je dvospolac, proizvod alkemije i mitsko biće, kako se u priči na njega referiraju. Razmišljajući o tome tko bi bio savršeno utjelovljenje Gilliana, prvi mi je na um pao Justin Hawkins, pjevač grupe The Darkness. Možda zbog njegove loknaste, plave kose, možda zbog visokog, tankog glasa, a možda i zbog relativno nježnih crta lica, u mojoj bi ekranizaciji Justin zasigurno dobio ulogu hermafrodita.

           

            Naravno, u toj bih istoj ekranizaciji ja utjelovila Auru. Njena snaga i predanost s kojom je obavljala sve što je sama stavila ili samo pokušala staviti pred sebe u životu toliko su me puta nadahnuli i, kroz bivanje Aurom, uspjela sam postati ja, stvoriti osobu na koju sam ponosna, jaku osobu snažne volje koja ne priznaje zapreke u životu, potupno se predajući onome što radi i onima koje voli. Kroz Aurino razdoblje, shvatila sam kako će u životu postojati trenuci koje neću voljeti, neće me usrećivati, a možda ću ih čak i mrziti, ali neophodno je i u takvim trenucima pronaći zadovoljstvo, makar ono bilo i najsitnija mala stvar. Kao s „Alkemičarkom“, nisam voljela knjigu, ali zaista sam uživala u Aurinu liku. Kao s mojim životom u ovom trenutku, ubija me što ne mogu pronaći posao, ali, s druge strane, pokrenula sam ovaj blog i to me natjeralo da živnem, ispunilo me energijom za koju nisam bila ni svjesna da još uvijek postoji. Stoga sada, u dobi od 27 godina, mogu reći da sam poprilično ponosna na ono što je Aura postala. Ne znam što se na koncu dogodi s Meyerovom Aurom (nedavno sam saznala da postoje još dva nastavka sage o alkemičarki, ali još nisu prevedeni na hrvatski), ali sigurna sam, ma koliko budućnost bila nesigurna i nepredvidiva, da će mi donijeti radost i još više strasti i ljubavi za ono čemu sam predana.

            Jeste li vi pročitali „Alkemičarku“? Ako jeste, kakvi su dojmovi? Ako niste, a volite YA literaturu i željeli biste pročitati roman u kojem glavna junakinja ima jaku osobnost i želje u životu koje se ne odnose samo na besmrtnost, preporučila bih vam da uvrstite „Alkemičarku“ na svoj popis za čitanje. I, naposljetku, jeste li se ikada našli u sličnoj situaciji, da toliko zavolite neki lik da vam ne smeta niti ne tako dobro ispričana priča? Jeste li se ikada bili u stanju poistovjetiti s nekim likom?

            Veselim se vašim komentarima!

                                                                        BookLover

The Darkness - I believe in a thing called love

Razmažena?

    Putovanje sa sestrama March polako se približava kraju. Znam da izreka kaže da tada dolazi šećer, ali hoće li i ovog puta biti tako, prosudit ćete sami. Jer posljednja od sestara je najmlađa, Amy, „obiteljska mezimica“ i „beba obitelji“, mažena i pažena, ali poprilično svojeglava i mušićava djevojčica.

                                   

                           

              

            Ako je Jo March zapamćena kao sestra koju čitatelji(ce) najviše vole i s kojom se najviše vole poistovjetiti, Amy je ona koju čitatelji, prema mišljenju mnogih teoretičara, ali i same čitalačke publike, najviše vole mrziti.  Dvije su sestre, osim zauzimanjem  potpuno suprotnih strana u srcima čitatelja, povezane i najkontroverznijim od svih odnosa opisanih kroz knjigu. Obje su vrlo nadarene i s izrazženom umjetničkom crtom, Jo za pisanu riječ, a Amy za likovnu umjetnost, ali ta ih crta puno više razdvaja no što ih spaja. Kao najmlađa, Amy je pokušavala biti prihvaćena od strane starijih sestara, no to je prihvaćanje često izostajalo, a njena ljutnja i ishitrene reakcije često su dovodile do vrlo neugodnih situacija. Sjetimo se samo spaljivanja sestrinih rukopisa kao osvete za jedan takav „neposluh“. Ipak, nemojmo zaboraviti Amynu nježnu dob od samo 12 godina, koliko je imala u trenutku izvršenja „zločina“, a nitko zapravo ne želi biti upamćen kao dvanaestogodišnja verzija sebe, zar ne?

                                    

Upoznajemo djevojčicu, po svim standardima stereotipno utjelovljenje „razmaženog derišta“, najmlađu od sestara, onu koja, naizgled, uvijek uspijeva natjerati vodu na svoj mlin, prekrasne plave kose i plavih očiju, s „nedovoljno profinjenim nosom“ kao jedinom brigom i težnjom za usponom u društvu i učenjem „teških, profanjenih riječi“. Najveće joj je breme upravo njena narav, a najveća posebnost njen talent za sve oblike vizualne umjetnosti, od skiciranja do kiparstva.

Ako je Beth gotovo stereotipno odgovarala kućnoj anđelici, tada Amy jednako tako, šablonski, odgovara tipu razmaženog derišta i kao takva vjerojatno je mnoge čitatelje dovodila do ludila, do te mjere da su kolutali očima na njene rečenice, frktali nosom na njene postupke ili, jednostavno, preskakali dijelove priče u kojima ona ima „glavnu riječ“. Moram priznati da ni meni nije bila draga, posebice pri prvom čitanju knjige, u dječjoj dobi. Ali dohvativši se knjige sada, nešto kasnije, shvatila sam da zapravo prema Amy nisam bila poštena. Ona odrasta i izrasta u vrlo pristalu (i izgledom i karakterom) mladu ženu, ali za većinu ipak ostaje ona mala razmaženica zbog čijih mušica Jo ostaje bez svog rukopisa i čije su mušice također razlog odbijanja daljnjeg odlaska u školu po dobivanju po prstima zbog neposluha. S godinama se ipak mijenja čemu najviše doprinosi put po Europi za čijeg trajanja i susreće Laurieja, dragog susjeda čiju je prošnju Jo netom prije odbila i njih se dvoje zaljubljuju i odluče vjenčati.

Elizabeth Taylor i Peter Lawford, 1949.

Samantha Mathis i Christian Bale, 1994. 

Mnogi ovdje, po mom mišljenju nepravedno, osuđuju Amy zbog pristanka, ali rijetko će tko (ako itko) osuditi Laurieja jer je postavio pitanje. Da, da, i meni je bilo neopisivo žao što Jo nije završila na Amyinu mjestu, ali bio je to njen izbor, ona je htjela sama odabrati nekoga,a ne postupiti u skladu s onim što se od nje očekuje. Time je, ponovno po mom mišljenju, izgubila pravo na ljutnju ili ogorčenost zbog postupka mlađe sestre dotada već dovoljno sazrele da bračnu ponudu ne prihvati zbog novca ili položaja već doista iz ljubavi. Naravno, Laurie nije siromašan i neugledan, ali sjetimo se samo kako je Amy zbog osjećaja prema njemu ipak odbila mnogo bogatijeg i uglednijeg profesora. „Pih“, vidim kako Amyini „nepoklonici“ među vama frkću nosevima, „sad bismo joj trebali čestitati jer je postupila ispravno i pokazala kako ipak nije samo udavača“. Slažem se s vama, ali razmislite samo koliko je brak zbog ljubavi, ili postupanje prema osjećajima općenito, bilo društveno prihvaćeno tada pa i koliko je prihvaaćeno danas.

A bi li Amy bila bolje prihvaćena u današnje vrijeme? Uz Meg, Amy najviše odgovara konvencijama vremena u kojem su „Male žene“ napisane pa ne vidim razloga niti da je danas smatramo „društvenom otpadnicom“. Sasvim je zasebno pitanje bi li se svakome od nas ponaosob svidjela, ali generalno gledano, mlada i lijepa umjetnica u usponu, finih manira i širokog kruga poznanika, udana za prekrasnog i uspješnog mladog muškarca vjerojatno bi bila rado viđena gošća mnogih društvenih događanja poput otvorenja izložbi, kazališnih premijera i sličnog.

Negdje sam pročitala kako bi se Amy March, da živi u doba plastične kirurgije, zasigurno podvrgla rinoplastici, napisano u pomalo podrugljivu tonu i kontekstu. Osjetljiva na svoj izgled kakva je bila, vjerujem da bi takav zahvat bar razmotrila, ali ne smatram da je zato plića ili lošija osoba od onih što cijeli život „nose“ isti nos, uši ili neki drugi dio tijela. Amy voli lijepo i to nije nešto čega bi se trebala sramiti. Ambiciozna je i želi svoj rad dovesti do savršenstva, hvalevrijedna osobina koju treba itekako cijeniti.

Moderna Amy, u mojoj mašti, živi u prekrasno uređenoj, velikoj kući čiji je interijer sama dizajnirala i uredila do posljednjeg detalja s ukusno uređenim vrtom i malim ružičnjakom u nekoj od europskih metropola, najvjerojatnije Parizu. Vjerojatno ćete pomisliti kako njen dom izgleda pretenciozno i nametljivo, no on je zapravo vrlo dražestan i šarmantan i prijatelji mladog para u njemu rado provode vrijeme. Laurie je liječnik, vjerojatno kirurg, u pariškoj bolnici i Amy bi voljela da mogu više vremena provoditi zajedno, ali svjesna je da zbog prirode njegova posla to nije moguće. Ona dane provodi u slikanju, izradi skulptura i pripremi novih izložaba te u brizi za njihovo jedino dijete, malenu Elizabeth, nazvanu po njenoj voljenoj pokojnoj sestri i također vrlo boležljivu. Briga za bolesno dijete Amy je dodatno promijenila i ona sada često uz supruga posjećuje humanitarne večere i vrlo rado ustupa neka od svojih djela za dobrotvorne aukcije. 

Do sada sam izgled likova i njihovu odjeću osmišljavala u svojoj mašti, ne povodeći se ni za kakvim pravilima, ali ovog me puta za modernu Amy inspirirala moja draga prijateljica i modna blogerica, prekrasna Arianna s bloga Nymphashion koja je i sama izjavila da se oduvijek osjećala kao Amy. Ariannin osjećaj za lijepo, ljubav prema raznim oblicima umjetnosti, dražesnost i simpatičnost i mene su podsjetili na Amy i poslužili mi kao nadahnuće.

Izvor

Ne znam gdje i kako Arianna kupuje svoju odjeću, no gotovo sam sigurna da Amy to čini planski, nakon što u francuskom izdanju Voguea ugleda nešto što joj zapne za oko. Nerijetko i sami dizajneri, Amyini prijatelji, ostavljaju za nju spremne komade odjeće za koje vjeruju da će se u njima najbolje pronaći. A kakvi su to komadi? Jednostavni, nježni, romantični, ponekad i odvažni, ali uvijek odmjereni i ukusni, s pravom mjerom. Cijena joj ne predstavlja problem, što ne znači da zaobilazi pristupačnije dućane, a nerijetko joj pažnju zaokupi rad još nepoznatih, mladih dizajnera pa rado odijeva i takve kreacije, posebno za otvorenja svojih izložbi. To su gotovo uvijek haljine, ponekad suknje u  kombinaciji sa zanimljivom košuljom ili majicom, a hlače su nepostojeći pojam u njenu modnom rječniku.

Dok radi, Amy zamišljam u prostranom, tavanskom ateljeu s velikim krovnim prozorom iza sebe i slikarskim štafelajem na kojem će brojne priče tek biti naslikane ispred sebe. Njena plava kosa u tim je trenucima odmaknuta od lica, svezana u niski rep ili ispletena u pletenicu prebačenu preko ramena. Amy ne vjeruje u hlače pa umjesto njih bira tajice, nadopunjene toplom vestom ili tunikom (ipak idu hladniji dani, a na tavanu nije toplo). Jedini stylish trenutak njenih tavanskih kombinacija čizmice su na punu petu jer se u njima rastom niska Amy najbolje osjeća (a i lakše dosegne Laurieve usne ili obraz kad on svrati u taj njen prostor).

Potpuna je suprotnost ovoj slici Amy koja odlazi na otvorenja svojih izložbi, kada može i želi biti zvijezda večeri. Tim trenucima Amy pridaje posebnu pažnju, pomno se uređujući. Plavu kosu uvija sitnim uvijačima, a kovrče potom ostavlja da slobodno padaju. Iako se u svakodnevnim situacijama ne bi odlučila za crvenu, za one posebne upravo je ta boja njen prvi odabir jer, kao prava poznavateljica estetike, svjesna je koliko dramatičnosti i senzualnosti može stvoriti kombinirajući svoju svijetlu kosu i nježnu put s vatrenom crvenom. Kako ni inače nije ljubiteljica nakita, kombinaciju za svoju veliku večer upotpunjava tek vrlo skupocjenim parom naušnica, Laurievim darom za završetak školovanja i Tiffany satom, darom samoj sebi za istu prigodu. Ipak, najljepši ukras i dodatak na svakom sličnom događanju buket je crvenih ruža koje joj Laurie nikada ne zaboravlja pokloniti, u svoje i Bessino ime.

Gubitak sestre u ranom mladenaštvu i bolest jedine kćeri naveli su Amy da se dodatno angažira u dobrotvornom radu. Česta je i rado viđena gošća, a ponekad i domaćica, dobrotvornih večeri i aukcija. Iako uživa u novcu, lijepim stvarima i lagodnom životu što joj ga novčana sigurnost pruža, zna da postoje ljudi kojima je taj novac potrebniji i uvijek će rado pomoći. Na takvim večerama, smatra Amy, ne treba biti zvijezda te stoga odabire nježnije, neutralnije boje, kosu uređuje u čvrstu pundžu, a od nakita nosi jedino zlatne naušnice. Tog se pravila pridržava čak i kada su u pitanju aukcije njenih slika ili dobrotvorne večere pod njenim pokroviteljstvom. Ipak, niti tada neće odbiti fotografiranje za društvenu rubriku. Zbog promocije samog događaja, naravno.

No, želite li doista upoznati pravu Amy, morat ćete za to ugrabiti priliku dok je u društvu svoje obitelji jer tada ono što je Amy postala kroz svoje odrastanje izlazi navidjelo. Nema više svojeglave djevojčice, na njenu je mjestu sada brižna majka kojoj je kćerina dobrobit na prvom mjestu. Uživa nastojeći ljubav prema umjetnosti prenijeti na Bess koja, čini se, bira poći stopama  tete Jo i više voli mamine crteže koristiti kao inspiraciju za priče nego stajati za svojim malenim štafelajem i kopirati mamine pokrete. Usto, omiljena im je zabava šetanje i igranje u obližnjem parku, osobito ako im se u tim aktivnostima pridruži i tata. Tada prestaje biti važno jesu li boje usklađene, je li kosa spuštena ili svezana (ionako nema tog tafta koji bi frizuru održao postojanom za njihovih ludorija), važno je samo na Bessinu licu iscrtati osmijeh. I sve najvažnije stvari spremiti u njen omiljeni ruksak.

Vjerujem kako neki od vas odraslu Amy ne zamišljaju ovako, ali u mojoj mašti ona je upravo to, brižna majka i supruga koja uspješno usklađuje ono što joj je u životu najbitnije s poslovnim obavezama. Bilo bi mi zanimljivo čuti na koji način vi zamišljate Amy i sviđa li vam se ova moja verzija.

Ovime završava nađe druženje sa sestrama March. Ali ne i naše druženje općenito. U utorak slavim rođendan i pokušat ću napisati svoju viziju rođendanskog posta, a za slijedeće književno druženje odabrala sam za vas knjigu koja je, iako naizgled ni po čemu posebna, promijenila moj pogled na jednu vrlo bitnu stvar u životu i time zauzela posebno mjesto na mojoj listi knjiga i u mome životu. Postoje li knjige koje su vas pormijenile i na koji način?

Do slijedećeg puta puno lijepih stranica žele vam sestre March i

                                                                                                BookLover

Zvukovi tišine

Pri našem posljednjem, sada već podosta davnom, susretu upoznali ste Jo March, meni najdražu „malu ženu“. No, nije oduvijek bilo tako. Moj prvi susret s „Malim ženama“ zbio se među policama dječjeg odjela gradske knjižnice. Nisam sigurna što me točno privuklo toj knjizi roskastog ovitka i skromne ilustracije četiriju djevojaka uhvaćneih u, kako sam ja to vidjela, trenutku zbornog pjevanja.  Vjerojatno, kao i sa svime što kasnije u životu priraste srcu, dogodilo se slučajno. Nedugo nakon susreta i druženja sa sestrama March, tema školske zadaće mog petog razreda bila je razgovor s najdražim književnim junakom ili junakinjom. Moj izbor bila je Elizabeth „Beth“ March, najtiša i najpovučenija od sestara March, brižna paziteljica obitelji čije je vrijeme, osim u brizi za obitelj, najčešće prolazilo u čitanju molitvenika, igri s mačićima i sviranju glasovira.

            Zanimljivo je kako upravo uz najtišu od sestara vežem najviše zvukova; glasove prosjačke dječice okupljene pod njenim prozorom, mjaukanje njenih mačića, prekrasnu glazbu koju je stvarala na svom klaviru i, naposljetku, zvuk tišine. Odakle takav skok, od Beth prema Jo, pitate se? Iskričava starija sestra okrenuta knjigama i čitanju i mlađa, povučenija, zatvorena u svoj skromni svijet u čijem je centru obitelj, nemaju gotovo ništa zajedničko. Vjerujem kako simpatije, pa i odbojnost, prema književnim likovima, razvijamo jer u njima prepoznamo dio sebe...ili se u njima ne uspijevamo pronaći uopće. Jedanaestogodišnja djevojčica, pomalo zatvorena u sebe, uvijek s knjigom u ruci i nepovjerljiva prema vanjskom svijetu, osjetila je veću povezanost s nježnom Beth, ali mlada žena u koju se ta djevojčica razvila puna je života, gradi svoje mjesto na zemlji i ne priznaje prepreke, baš kao što niti Jo nije. A Beth, pitate, u kakvu se osobu ona razvila? Nažalost, nije imala priliku. Čitatelji među vama, kao i ljubitelji serije Prijatelji, sjećaju se da Beth odlazi vrlo mlada (i da Joey, kao i uvijek kada se boji, ostavlja knjigu u zamrzivaču).

                                                         Beth je jako, jako blesna            

     Kakva bi Beth bila da je odrasla, bi li se i ona razvila u neku sasvim drugu osobu? Bi li se odlučila za karijeru pijanistice ili bi se posvetila šivanju? Bi li uopće napustila roditeljsku kuću ili bi se potpuno i do kraja posvetila brizi za roditelje? Mlada Beth predstavnica je koncepta ženskosti prisutnog u književnosti 19og stoljeća, kućnog anđela, savršene žene, strpljive, blage naravi, jednostavne i samozatajne, submisivne prirode, svojevrsnog kućnog duha u ženkom obliku. Odlikuje ih izražena briga za potrebe obitelji, naročito supruga i, proprocionalno tome, potiskivanje vlastitih potreba.

                                                       

 

            Možda biste pomislili (ja u prvom trenutku jesam) kako takva žena ne drži  mnogo do vanjskog izgleda, ali prevarili biste se. Njena težnja da ugodi suprugu i obitelji, kao i njen samozatajan karakter, prelijeva se i na odjeću koju nosi, oku ugodnu, skladnu i pristalu, ali nikako napadnu i pretjerano upečatljivu. Vjerojatno se pitate kada kupuje budući da je većinu dana zauzeta kućanskim poslovima i brigom za obitelj. U Bethino vrijeme žene su najčešće posjećivale krojačke salone, često ih birajući prema udaljenosti od doma. Ili bi, jednostavno, svoje potrebe za novom odjećom namirile u lokalnoj trgovini gotovih haljina. A danas? U mojoj mašti kućna se anđelica krije u nekoj od lijepo odjevenih gospođa koje šeću trgovačkim centrima ruku pod ruku sa svojim supruzima ili veselo čavrljaju s kćerima razgledavajući izloge. No, te žene nikada ne biraju odjeću same jer kako bi tada znale što će njihovim najmilijima biti oku milo? One koje žive izvan velikih gradova i trgovači centri im nisu nadohvat ruke svoj ormar obnavljaju zahvaljujući čarima internetske kupovine. Stoga su anđelice „procvjetale“ nakon hrvatskog ulaska u Europsku uniju; više im je stvari dostupno, neke čak i po nižim cijenama. Budući da kupnju obavljaju nakon kućanskih poslova, već pomalo umorne, nije im bitno iz kojeg će dućana odabrati odjeću sve dok je ona pristala, lijepa i kvalitetna.

            Vjerujem kako je ovo vrlo stereotipna kombinacija, ali ne mogu si pomoći. Savršenu kućnu anđelicu zamišljam upravo u nečemu ovakvom; neupadljivoj haljini A-kroja, obavezno s ovratnikom i bisernom ili nekom sličnom ogrlicom, a kosu ostavlja raspuštenom, ali uredno počešljanom, vrhova izvučenih prema van. Naravno, cijela je frizura savršeno zaglađena i učvršćena trakom za kosu odgovarajuće, neupadljive boje.

                                                                     

            A moderna Beth, bi li i ona bila kućna anđelica ili bi je život odveo u drugome pravcu? U svijetu malih žena nikada nije u potpunosti odrasla, ali u mojoj mašti Beth je postala jaka i samosvjesna mlada žena, možda ne u potpunosti kao njena sestra Jo, ali dovoljno jaka da odluči što želi u životu i izbori se za sebe. Nakon što ostale sestre napuštaju roditeljski dom, Beth odlučuje još neko vrijeme ostati s majkom i ocem i brinuti se o njima, a potom, osjetivši želju za samostalnošću i samoostvarenjem, uz njihov poticaj i blagoslov, odlučuje se stvoriti vlastiti dom. Kreće u večernju školu (ne zaboravimo kako je Beth napustila školu ranije od svojih sestara i odlučila se brinuti za roditelje) i odabire zanimanje krojačice. Šivanje je, uz sviranje klavira, strast koja obilježava Bethin samostalan život. Za šivaćim se strojem opušta i stvara odjeću za druge (i za sebe, ali, brižljiva kakva jest, ponajprije za druge), a klavir joj pomaže osloboditi se sramežljivosti i skupiti hrabrosti za pokazivanje u punom svjetlu.

            U skladu s tim složen je i njen ormar. Danju, Beth je odjevena u neupadljive, smeđe i tople zemljane tonove nastojeći se ne isticati previše. Imala sam sreće na internetu pronaći originalnu haljinu/kostim što ga je Jean Parker 1935. nosila tumačeći Beth u filmskoj ekranizaciji „Malih žena“ te sam oko njega kreirala outfit u kojem je druga zvijezda „Vintage Visetos“ MGM school bag torba. Zamišljam da ju je Beth nabavila za jedne od šetnji buvljakom, gdje i sama pronalazi inspiraciju za odjeću koju šije. Torba je zacijelo bila dar samoj sebi nakon dobro odrađena posla ili, možda, unosne narudžbe. Zamišljam da je i ostatak Bethinih dnevnih kombinacija u istom tonu,  ne vidim je kao osobu koja kupuje planski već to čini usput, kad pronađe nešto što joj se sviđa ili što smatra prikladnim za svoj ormar.

                                                       

            Večernja je odjeća bitno drugačija, i dalje pomalo vintage štiha, ali mnogo odvažnija. Svoje večernje kombinacije Beth odijeva za povremene odlaske u kazalište s Jo ili za prilike u kojima sjeda za klavir i odabrano društvo zabavlja notama koje tako lako s njenih prstiju prelaze na klavirske tipke. U posljednje vrijeme gotovo je potpuno savladala sramežljivost i javni joj nastupi ne izazivaju neugodan osjećaj u želucu i vrtoglavicu i dopušta si urediti se i izmamiti divljenje ne samo svojom glazbom. Upitate li je, često će reći kako je upravo glazba taj paravan iza kojeg može sakriti sve svoje nesigurnosti i predstaviti se svijetu baš onakva kakva uistinu jest, prekrasna i talentirana mlada žena. Njene večernje kombinacije odišu prošlim vremenima i romantikom, s prekrasnim, najčešće satenskim, večernjim haljinama, kose podignute u pundžu ili začešljane od lica i učvršćene češljićima s decentnim naušnicama kao jedinim nakitom.

                                                                

            Bi li Beth ovako završila i u Alcottičinu svijetu? Ne vjerujem, ali to mi, kao ni vama, ne brani da sama za nju izmaštam svijet i sudbinu po svojoj mjeri. U mojoj mašti ona je postala dovoljno hrabra da se okuša u onome što voli, a opet dovoljno skromna i samozatajna i privržena svojoj obitelji. Ne vidim je kao udanu ženu i majku dvoje djece koja veselo trčkaraju oko njenih nogu dok ona šije, ali smatram kako je, brigom za roditelje i dobrim odnosima sa sestrama (pa i ljubavlju prema nećacima) nadomjestila tu prazninu i vodila uspješan i ispunjen život.

            A vi? Jeste li ikad razmišljali o tome što bi se s Beth dogodilo da je dobila priliku i, ako jeste, kakav je završetak imala u vašoj mašti? Veselim se čitanju vaših komentara, želim vam puno zanimljivih stranica i s obećanjem da ću uskoro ponovno pisati, ostavljam vas u (nadam se) najboljem društvu.

                                                                                                      BookLover

P.S. Ovaj post, „Zvukove tišine“, voljela bih posvetiti svojoj baki,  prekjučer preminuloj, i stoga se od vas opraštam uz ovu prelijepu pjesmu.