Zvukovi tišine

Pri našem posljednjem, sada već podosta davnom, susretu upoznali ste Jo March, meni najdražu „malu ženu“. No, nije oduvijek bilo tako. Moj prvi susret s „Malim ženama“ zbio se među policama dječjeg odjela gradske knjižnice. Nisam sigurna što me točno privuklo toj knjizi roskastog ovitka i skromne ilustracije četiriju djevojaka uhvaćneih u, kako sam ja to vidjela, trenutku zbornog pjevanja.  Vjerojatno, kao i sa svime što kasnije u životu priraste srcu, dogodilo se slučajno. Nedugo nakon susreta i druženja sa sestrama March, tema školske zadaće mog petog razreda bila je razgovor s najdražim književnim junakom ili junakinjom. Moj izbor bila je Elizabeth „Beth“ March, najtiša i najpovučenija od sestara March, brižna paziteljica obitelji čije je vrijeme, osim u brizi za obitelj, najčešće prolazilo u čitanju molitvenika, igri s mačićima i sviranju glasovira.

            Zanimljivo je kako upravo uz najtišu od sestara vežem najviše zvukova; glasove prosjačke dječice okupljene pod njenim prozorom, mjaukanje njenih mačića, prekrasnu glazbu koju je stvarala na svom klaviru i, naposljetku, zvuk tišine. Odakle takav skok, od Beth prema Jo, pitate se? Iskričava starija sestra okrenuta knjigama i čitanju i mlađa, povučenija, zatvorena u svoj skromni svijet u čijem je centru obitelj, nemaju gotovo ništa zajedničko. Vjerujem kako simpatije, pa i odbojnost, prema književnim likovima, razvijamo jer u njima prepoznamo dio sebe...ili se u njima ne uspijevamo pronaći uopće. Jedanaestogodišnja djevojčica, pomalo zatvorena u sebe, uvijek s knjigom u ruci i nepovjerljiva prema vanjskom svijetu, osjetila je veću povezanost s nježnom Beth, ali mlada žena u koju se ta djevojčica razvila puna je života, gradi svoje mjesto na zemlji i ne priznaje prepreke, baš kao što niti Jo nije. A Beth, pitate, u kakvu se osobu ona razvila? Nažalost, nije imala priliku. Čitatelji među vama, kao i ljubitelji serije Prijatelji, sjećaju se da Beth odlazi vrlo mlada (i da Joey, kao i uvijek kada se boji, ostavlja knjigu u zamrzivaču).

                                                         Beth je jako, jako blesna            

     Kakva bi Beth bila da je odrasla, bi li se i ona razvila u neku sasvim drugu osobu? Bi li se odlučila za karijeru pijanistice ili bi se posvetila šivanju? Bi li uopće napustila roditeljsku kuću ili bi se potpuno i do kraja posvetila brizi za roditelje? Mlada Beth predstavnica je koncepta ženskosti prisutnog u književnosti 19og stoljeća, kućnog anđela, savršene žene, strpljive, blage naravi, jednostavne i samozatajne, submisivne prirode, svojevrsnog kućnog duha u ženkom obliku. Odlikuje ih izražena briga za potrebe obitelji, naročito supruga i, proprocionalno tome, potiskivanje vlastitih potreba.

                                                       

 

            Možda biste pomislili (ja u prvom trenutku jesam) kako takva žena ne drži  mnogo do vanjskog izgleda, ali prevarili biste se. Njena težnja da ugodi suprugu i obitelji, kao i njen samozatajan karakter, prelijeva se i na odjeću koju nosi, oku ugodnu, skladnu i pristalu, ali nikako napadnu i pretjerano upečatljivu. Vjerojatno se pitate kada kupuje budući da je većinu dana zauzeta kućanskim poslovima i brigom za obitelj. U Bethino vrijeme žene su najčešće posjećivale krojačke salone, često ih birajući prema udaljenosti od doma. Ili bi, jednostavno, svoje potrebe za novom odjećom namirile u lokalnoj trgovini gotovih haljina. A danas? U mojoj mašti kućna se anđelica krije u nekoj od lijepo odjevenih gospođa koje šeću trgovačkim centrima ruku pod ruku sa svojim supruzima ili veselo čavrljaju s kćerima razgledavajući izloge. No, te žene nikada ne biraju odjeću same jer kako bi tada znale što će njihovim najmilijima biti oku milo? One koje žive izvan velikih gradova i trgovači centri im nisu nadohvat ruke svoj ormar obnavljaju zahvaljujući čarima internetske kupovine. Stoga su anđelice „procvjetale“ nakon hrvatskog ulaska u Europsku uniju; više im je stvari dostupno, neke čak i po nižim cijenama. Budući da kupnju obavljaju nakon kućanskih poslova, već pomalo umorne, nije im bitno iz kojeg će dućana odabrati odjeću sve dok je ona pristala, lijepa i kvalitetna.

            Vjerujem kako je ovo vrlo stereotipna kombinacija, ali ne mogu si pomoći. Savršenu kućnu anđelicu zamišljam upravo u nečemu ovakvom; neupadljivoj haljini A-kroja, obavezno s ovratnikom i bisernom ili nekom sličnom ogrlicom, a kosu ostavlja raspuštenom, ali uredno počešljanom, vrhova izvučenih prema van. Naravno, cijela je frizura savršeno zaglađena i učvršćena trakom za kosu odgovarajuće, neupadljive boje.

                                                                     

            A moderna Beth, bi li i ona bila kućna anđelica ili bi je život odveo u drugome pravcu? U svijetu malih žena nikada nije u potpunosti odrasla, ali u mojoj mašti Beth je postala jaka i samosvjesna mlada žena, možda ne u potpunosti kao njena sestra Jo, ali dovoljno jaka da odluči što želi u životu i izbori se za sebe. Nakon što ostale sestre napuštaju roditeljski dom, Beth odlučuje još neko vrijeme ostati s majkom i ocem i brinuti se o njima, a potom, osjetivši želju za samostalnošću i samoostvarenjem, uz njihov poticaj i blagoslov, odlučuje se stvoriti vlastiti dom. Kreće u večernju školu (ne zaboravimo kako je Beth napustila školu ranije od svojih sestara i odlučila se brinuti za roditelje) i odabire zanimanje krojačice. Šivanje je, uz sviranje klavira, strast koja obilježava Bethin samostalan život. Za šivaćim se strojem opušta i stvara odjeću za druge (i za sebe, ali, brižljiva kakva jest, ponajprije za druge), a klavir joj pomaže osloboditi se sramežljivosti i skupiti hrabrosti za pokazivanje u punom svjetlu.

            U skladu s tim složen je i njen ormar. Danju, Beth je odjevena u neupadljive, smeđe i tople zemljane tonove nastojeći se ne isticati previše. Imala sam sreće na internetu pronaći originalnu haljinu/kostim što ga je Jean Parker 1935. nosila tumačeći Beth u filmskoj ekranizaciji „Malih žena“ te sam oko njega kreirala outfit u kojem je druga zvijezda „Vintage Visetos“ MGM school bag torba. Zamišljam da ju je Beth nabavila za jedne od šetnji buvljakom, gdje i sama pronalazi inspiraciju za odjeću koju šije. Torba je zacijelo bila dar samoj sebi nakon dobro odrađena posla ili, možda, unosne narudžbe. Zamišljam da je i ostatak Bethinih dnevnih kombinacija u istom tonu,  ne vidim je kao osobu koja kupuje planski već to čini usput, kad pronađe nešto što joj se sviđa ili što smatra prikladnim za svoj ormar.

                                                       

            Večernja je odjeća bitno drugačija, i dalje pomalo vintage štiha, ali mnogo odvažnija. Svoje večernje kombinacije Beth odijeva za povremene odlaske u kazalište s Jo ili za prilike u kojima sjeda za klavir i odabrano društvo zabavlja notama koje tako lako s njenih prstiju prelaze na klavirske tipke. U posljednje vrijeme gotovo je potpuno savladala sramežljivost i javni joj nastupi ne izazivaju neugodan osjećaj u želucu i vrtoglavicu i dopušta si urediti se i izmamiti divljenje ne samo svojom glazbom. Upitate li je, često će reći kako je upravo glazba taj paravan iza kojeg može sakriti sve svoje nesigurnosti i predstaviti se svijetu baš onakva kakva uistinu jest, prekrasna i talentirana mlada žena. Njene večernje kombinacije odišu prošlim vremenima i romantikom, s prekrasnim, najčešće satenskim, večernjim haljinama, kose podignute u pundžu ili začešljane od lica i učvršćene češljićima s decentnim naušnicama kao jedinim nakitom.

                                                                

            Bi li Beth ovako završila i u Alcottičinu svijetu? Ne vjerujem, ali to mi, kao ni vama, ne brani da sama za nju izmaštam svijet i sudbinu po svojoj mjeri. U mojoj mašti ona je postala dovoljno hrabra da se okuša u onome što voli, a opet dovoljno skromna i samozatajna i privržena svojoj obitelji. Ne vidim je kao udanu ženu i majku dvoje djece koja veselo trčkaraju oko njenih nogu dok ona šije, ali smatram kako je, brigom za roditelje i dobrim odnosima sa sestrama (pa i ljubavlju prema nećacima) nadomjestila tu prazninu i vodila uspješan i ispunjen život.

            A vi? Jeste li ikad razmišljali o tome što bi se s Beth dogodilo da je dobila priliku i, ako jeste, kakav je završetak imala u vašoj mašti? Veselim se čitanju vaših komentara, želim vam puno zanimljivih stranica i s obećanjem da ću uskoro ponovno pisati, ostavljam vas u (nadam se) najboljem društvu.

                                                                                                      BookLover

P.S. Ovaj post, „Zvukove tišine“, voljela bih posvetiti svojoj baki,  prekjučer preminuloj, i stoga se od vas opraštam uz ovu prelijepu pjesmu. 

Ona koja je knjige voljela više

    Budila se prije zore jer bilo je to jedino vrijeme što ga je još imala za sebe, jedino vrijeme prije no što se njene sestre i majka probude, a kuća prometne u košnicu. A to je vrijeme koristila za čitanje uz svjetlost dogorjele svijeće ili pisanje još jednog u nizu igrokaza čijim su postavljanjem ona i njezine sestre kratile vrijeme i uveseljavale majku svojim glumačkim izvedbama. Upravo je na redu bio božićni komad i Josepine "Jo" March mu se silno veselila znajući koliko njene sestre, osobito najstarija Meg i najmlađa Amy uživaju glumeći.

  Unatoč sestrinskom navaljivanju, Jo se uporno opirala uvođenju ikakvih ljubavnih ili romantičnih elemenata u svoje predstave. Kao i u stvarnom životu, smatrala je ljubav nepotrebnom i vidjela ju je samo kao sredstvo kojim bi je neki muškarac mogao odvojiti od voljenih sestara. A tko bi onda dragoj Beth pomogao da se oslobodi svoje stidljivosti ili se smijao Amy, toj "slatkoj guščici" i njenim gramatičkim poggreškama uzrokovanim pretencioznim izgovorom... Sestre su je doista mogle nagovoriti na štošta, ali u ovom slučaju njena je tvrdoglava narav došla do izražaja i nije popuštala. 

  Ipak, sjedeći tu, kraj prozora, u plavoj pidžami, umotana u pokrivač, s perom u ruci i notesom na koljenima, razmišljala je samo o njima, trima najdražim osobama na cijelom svijetu i o njihovim osobnostima, ne bi li ih što bolje i vjernije prenijela na papir, a njihovim likovima podarila život. 

  Svoju dugu, kovrčavu smeđu kosu splela je u pletenicu kako bi joj što manje smetala. Kako bi samo voljela da je može odrezati i nositi kosu kratko, poput dječaka. Ali ne može. Baš kao što se ne može boriti u ratu, zajedno s ocem. I mrzila je svoje haljine, prepune materijala, smetnje u hodu. Nebrojeno ih je puta zaprljala, nehotice oštetila ili progorila stojeći preblizu vatri i time izazvala majčine prijekorne poglede i Megino oštro neodobravanje. Što bi sve dala da može nositi hlače kao njen prijatelj Laurie. Po mišljenju svoje sestre Meg, Jo je imala poprilično neobičan popis želja za jednu petnaestogodišnju djevojčicu. 

  I Meg je bila u pravu. U vrijeme kada se događa radnja romana, djevojaka poput Jo March nije bilo mnogo, a njihove su želje i ideje bile nerazumljive okolini. U književnoj, ali i teoriji rodne različitosti i rodnim studijima, takav se lik naziva tomboy, a označava djevojčicu koja u djetinjstvu i/ili pubertetuu pokazuje osobine ili ponašanja tipična za rodne uloge dječaka, a manifestira se, između ostalog, nošenjem dječačke odjeće, sudjelovanjem u "dječakim", najčešće fizičkim, aktivnostima i igranjem igara koje se smatraju prikladnima za dječake. Takvo ponašanje, prema teoriji, izaziva simpatije okoline u djetinjstvu, ali postaje problem prelije li se u odraslu dob. 

  Jo March u trenutku kada je upoznajemo odgovara svim karakteristikama lika koji joj je namijenjen, mrzi svoje haljine, najsretnija je u trenu kada svoju prekrasnu pletenicu proda frizerskom salonu ne bi li namaknula dodatni novac za obiteljski budžet, a najdraže su joj igre s Lauriem u dvorištu. 

Dnevni tomboy stil Jo March

  Moderna Jo neće provesti puno vremena pred ormarom niti pred ogledalom, njena je kosa kratka, lice nenašminkano ili s tek malo sjajila na usnama ili maskare na trepavicama, a torba uvijek prepuna knjiga. Odjeća joj je jednostavna, ali nikako neusklađena. Ipak, više vremena i pažnje posvećuje praktičnosti, zato preferira slojevito oblačenje. Zbog tog dječačkog štiha, ona je svima šarmantna i izaziva simpatije okoline upravo zbog svoje jednostavnosti i prirodnosti. 

Stylish tomboy

  No, zamislimo da se modernoj Jo ukaže prilika kakva se ukazuje i našoj Jo. Ona seli u New York ne bi li gradila književnu karijeru u čemu postaje izrazito uspješna, ali događa joj se i još nešto što vjerojatno nije očekivala-događa joj se ljubav. Netom prije toga odbila je svog susjeda i prijatelja iz djetinjstva Lauriea i udala se za bitno starijeg njemačkog profesora Fredericha Bhaera. Za razliku od sestre, ona se u svom braku osjeća jednaka partneru, oboje stvaraju i, kako je i sama Jo jednom rekla, "dijele teret života istom lakoćom kojom dijele teret namirnica po povratku s tržnice". 

  Hoće li takav zaokret u životu promijeniti i njen pogled na svijet? Donekle. Jo će omekšati, njen bunt i svojeglavost će splasnuti, ali ljubav prema knjigama i književnosti i dalje će ostati jaka, a Jo će zauvijek ostati ona koja je voljela knjige više. Više od ljubavi, više od mode i zauvijek će ostati ona koja im je posvećivala više pažnje no svome odijevanju. 

  No, jednako tako, svijesna je svog novog položaja te sada tenisice mijenja balerinkama, tregerice poslovnim hlačama, a slojevito odijevanje zamijenile su majica zanimljivog kroja, uvijek neutralnih boja i baloner ili kaput. Jo i dalje ne polaže punona odjeću pa niti boje i stoga je većina njenih odjevnih predmeta u neutralnim bojama koje se lako kombiniraju. No, naravno, budući da su joj knjige najbitnije, sa sobom nosi veliku torbu u kojoj uvijek može uz sebe imati tiskani primjerak, ali i e-čitač ili tablet, kako bi sve svoje omiljene naslove imala uz sebe. Naravno, i za zapisivanje svih ideja koje joj "u hodu" prođu kroz glavu. 

Modern Jo as a career woman

  Moram priznati da je meni Jo najdraži lik iz ove knjige i nekako se najviše s njom poistovjećujem. Jeste li vi čitali knjigu, sviđa li se Jo i vama i sviđa li vam se način na koji sam je prikazala ili se ne biste složili? Kao i uvijek, cijenim svaki vaš komentar i sugestiju.

  I za kraj, još jedno pitanje. Dobila sam prijedlog da, ispod slika kolaža koje postavljam,, navedem i brandove odjevnih predmeta prikazanih. Što mislite o toj ideji, slažete li se ili smatrate da je to prikladno samo za blogove gdje autorie prikazuju vlastite fotografije?

  Do slijedećeg puta i druženja s Beth, želim vam puno kreativnih trenutaka i zanimljivih redaka :)

                                                                                            B. 

Megino putovanje

Prije no što krenemo na naš prvi zajednički literarni catwalk, želim vam se zahvaliti na svoj podršci koju ste mi pružili, na (za mene velikih) 687 prosjeta blogu, pozitivnim i ohrabrujućim komentarima kako ovdje, tako i na ostalim virtualnim servisima gdje se susrećemo. Nadam se da vas neću razočarati i da ćete vi, sukladno tome, (p)ostati moja vjerna čitalačka publika s kojom ću dijeliti mnoga literarna putovanja.

Za prvo od njih odabrala sam (tada ne baš tako) Sjedinjene Američke Države i doba Građanskog rata. Ženskom djelu moje čitateljske publike vjerojatno odmah "zvoni" kako je ulaznica za ovo naše putovanje u obliku romana Louise May Alcott "Male žene", a naš današnji vodič bit će najstarija od sestara March, Margaret Meg March. No, prije nego što krenemo, odgovorila bih na standardno pitanje "Zašto baš ta priča?" Razmišljajući o pokretanju ovog bloga, osim preokreta "što sam danas nosila" u "što bi one nosile" drugo pitanje bilo je "kako prikazati i u koji povijesni trenutak smjestiti odjeću dovoljno lijepu, a cijenom pristupačnu, odjeću koja bi odgovarala i današnjim djevojkama" i odlučila sam se upravo za ovaj roman, priču o četiri djevojke, četiri sestre, karakterno dovoljno različite da svatko može u bar jednoj od njih pronaći dio sebe čije je lagodne živote prekinuo Građanski rat u kojem se bori njihov otac, a njihov život u udobnosti velike kuće i neopterećen brigama biva zamijenjen gotovo pa borbom za opstanak u trošnoj kućici na rubu grada. Ipak, i u tim uvjetima djevojke uspijevaju održati ono najbitnije, ljubav i zajedništvo unutar obitelji. 

Moda iz doba Građanskog rata nije ostavljala previše prostora mašti niti, kako bismo danas rekli, osobnom uplivu, Jednobojne haljine, obavezno pokrivalo za glavu i rukavice koje, kao što je i naša Meg jednom napomenula svojoj mlađoj sestri Josephine, svaka dostojanstvena mlada dama mora uvijek imati uz sebe, Meg su pristajale savršeno i ona ih je birala bez puno propitivanja. Zbog svoje svijetle pute, velikih smeđih očiju i meke i guste smeđe kose najčešće je birala golublje sive tonove, savršene pratioce njene ljepote. Iako najstarija sestra, ulogu vođe često je i nehotice prepuštala mlađoj sestri Jo koja se u toj ulozi i mnogo bolje snalazila. Uz tri mlađe sestre, društvo su joj činila i djeca obitelji King, čija je guvernanta bila i time doprinosila kućnom budžetu. 

Meg se, kao najstarije dijete, najbolje sjećala sretnijih vremena i samim time je njena patnja, baš kao i odbojnost prema siromašnijem načinu života, bila veća. Ipak, sve bi jadikovke zaboravila i progutala u trenucima kada je trebalo pomoći obitelji koja je, ipak, bila najbitnija od svega.  

Iako odrasla u doba kada su žene počele izlaziti iz svojih okvira, zalagati se za svoja prava i parirati muškarcima, ponajviše stoga što su ovi većinom bili zauzeti ratovanjem, Meg to nije uspjela učiniti te je priču završila kao udana žena, majka blizanaca, ovisna o suprugu. Na početku smatrajući kako je time ostvarila sve svoje snove, kako se radnja bliži svome kraju, tako i ona shvaća kako to možda ipak nije ono što je željela od svog života. 

Je li ona stoga tragičan lik? Pomalo možda i jest jer je, živjeći u prošlosti, na neki način propustila svoju stvarnost i propustila makar i pronaći ishodište za ostvarenje svojih punih potencijala u zamjenu za dozu sigurnosti. 

Tko su moderne Meg March i što bi one, u skladu sa svojim karakterom, odjenule? Čitajući knjigu, Meg sam uvijek zamišljala kao ljepoticu, odjevenu najbolje moguće u skladu s prilikama, ali bez ikakvog osobnog detalja koji bi otkrio nešto o njoj samoj. I danas je zamišljam takvom. Ona je djevojka svjesna situacije u kojoj se nalazi i, ma koliko bi to htjela, neće potrošiti nerazuman iznos novca na odjeću, ali pokušat će to ipak prikriti izborom odjeće. Boje koje bira su "ziheraške" i premda sve to u kombinaciji izgleda dobro, nedostaje onaj osobni završetak. 

Ovako ja vidim Meg March danas, pri odlasku na posao ili možda u popodnevnu šetnju gradom. Što vi mislite, sviđa li vam se ili ste je vi sasvim drugačije zamislili? 

Biste li željlei da za svaki lik koji prezentiram postavim više odjevnih kombinacija? Jeste li ovako zamišljali moje priče ili na neki drugi način? Svaki komentar je dobrodošao, budući da je ovo tek prvi pravi post, ponajviše cijenim svaku konstruktivnu kritiku jer želim da ovaj blog postane mjesto na kojem ćemo se i vi i ja dobro zabaviti i ugodno družiti.

Do slijedećeg čitanja i druženja s Jo March pozdravlja vas

BookLover

Literarni kutak virtualnog svemira

Volite li čitati? Izaziva li miris nove knjige u vama nešto posebno ili ste listanje stranica zamijenile čitačima i tabletima, dovoljno malim da stanu u svaku torbicu, a opet dovoljno velikima da u sebi nose sve vaše omiljene priče? Kako bilo, pretpostavit ću da rado čitate. 

A sigurno se rado zadržite pred prekrasno uređenim izlozima omiljenih dućana, maštajući o kombinacijama koje biste mogle izvući iz svih tih komada odjeće. 

No, jeste li se ikada zapitale što bi nosile vaše omiljene književne junakinje...ili možda junaci? 

Meni se to pitanje često vrzmalo po glavi. Iako volim modu, nisam dovoljno hrabra za isprobavanje različitih stilova pa sam njima "odijevala" svoje najdraže junakinje, prema njihovom karakteru i onome kako sam ih ja zamislila. 

I tako se rodila ideja o ovom blogu, literarnom kutku virtualnog svemira u kojem glavno pitanje ne bi bilo "što sam danas nosila" već "što bi one nosile", a kroz odgovor na to pitanje, kroz modno-životne priče likova, dočarala bi se i atmosfera priče koja se prikazuje. Kod povijesnih romana, ponešto pozornosti posvetila bih i specifičnoj modi tog vremena, a uvijek bih se trudila dočarati vam priču što vjernije sitnicama koje bi vas, nadam se, zaintrigirale da priču i sami pročitate ili, ako to već jeste, uđete u raspravu o njoj. 

Stara poslovica kaže da odijelo ne čini čovjeka, a jednako tako mudra je i izreka da knjigu nikada ne treba suditi po koricama, ali ne možemo pobjeći od svoje, pretežno vizualne, prirode. :)

Što mislite o ovoj mojoj ideji? Sviđa li vam se, biste li rado čitali o tome, dijelili vaša mišljenja i, s vremenom, i sami predlagali naslove koje biste voljeli pronaći ovdje?

Svaki vaš feedback mi neizmjerno mnogo znači i veselim se svakom komentaru, a do slijedećeg puta,kad stižem s prvom pričom, lijepo vas pozdravljam :)

Place of my own

Place of my own by booklover51 featuring a leather chair