Zvukovi tišine

Pri našem posljednjem, sada već podosta davnom, susretu upoznali ste Jo March, meni najdražu „malu ženu“. No, nije oduvijek bilo tako. Moj prvi susret s „Malim ženama“ zbio se među policama dječjeg odjela gradske knjižnice. Nisam sigurna što me točno privuklo toj knjizi roskastog ovitka i skromne ilustracije četiriju djevojaka uhvaćneih u, kako sam ja to vidjela, trenutku zbornog pjevanja.  Vjerojatno, kao i sa svime što kasnije u životu priraste srcu, dogodilo se slučajno. Nedugo nakon susreta i druženja sa sestrama March, tema školske zadaće mog petog razreda bila je razgovor s najdražim književnim junakom ili junakinjom. Moj izbor bila je Elizabeth „Beth“ March, najtiša i najpovučenija od sestara March, brižna paziteljica obitelji čije je vrijeme, osim u brizi za obitelj, najčešće prolazilo u čitanju molitvenika, igri s mačićima i sviranju glasovira.

            Zanimljivo je kako upravo uz najtišu od sestara vežem najviše zvukova; glasove prosjačke dječice okupljene pod njenim prozorom, mjaukanje njenih mačića, prekrasnu glazbu koju je stvarala na svom klaviru i, naposljetku, zvuk tišine. Odakle takav skok, od Beth prema Jo, pitate se? Iskričava starija sestra okrenuta knjigama i čitanju i mlađa, povučenija, zatvorena u svoj skromni svijet u čijem je centru obitelj, nemaju gotovo ništa zajedničko. Vjerujem kako simpatije, pa i odbojnost, prema književnim likovima, razvijamo jer u njima prepoznamo dio sebe...ili se u njima ne uspijevamo pronaći uopće. Jedanaestogodišnja djevojčica, pomalo zatvorena u sebe, uvijek s knjigom u ruci i nepovjerljiva prema vanjskom svijetu, osjetila je veću povezanost s nježnom Beth, ali mlada žena u koju se ta djevojčica razvila puna je života, gradi svoje mjesto na zemlji i ne priznaje prepreke, baš kao što niti Jo nije. A Beth, pitate, u kakvu se osobu ona razvila? Nažalost, nije imala priliku. Čitatelji među vama, kao i ljubitelji serije Prijatelji, sjećaju se da Beth odlazi vrlo mlada (i da Joey, kao i uvijek kada se boji, ostavlja knjigu u zamrzivaču).

                                                         Beth je jako, jako blesna            

     Kakva bi Beth bila da je odrasla, bi li se i ona razvila u neku sasvim drugu osobu? Bi li se odlučila za karijeru pijanistice ili bi se posvetila šivanju? Bi li uopće napustila roditeljsku kuću ili bi se potpuno i do kraja posvetila brizi za roditelje? Mlada Beth predstavnica je koncepta ženskosti prisutnog u književnosti 19og stoljeća, kućnog anđela, savršene žene, strpljive, blage naravi, jednostavne i samozatajne, submisivne prirode, svojevrsnog kućnog duha u ženkom obliku. Odlikuje ih izražena briga za potrebe obitelji, naročito supruga i, proprocionalno tome, potiskivanje vlastitih potreba.

                                                       

 

            Možda biste pomislili (ja u prvom trenutku jesam) kako takva žena ne drži  mnogo do vanjskog izgleda, ali prevarili biste se. Njena težnja da ugodi suprugu i obitelji, kao i njen samozatajan karakter, prelijeva se i na odjeću koju nosi, oku ugodnu, skladnu i pristalu, ali nikako napadnu i pretjerano upečatljivu. Vjerojatno se pitate kada kupuje budući da je većinu dana zauzeta kućanskim poslovima i brigom za obitelj. U Bethino vrijeme žene su najčešće posjećivale krojačke salone, često ih birajući prema udaljenosti od doma. Ili bi, jednostavno, svoje potrebe za novom odjećom namirile u lokalnoj trgovini gotovih haljina. A danas? U mojoj mašti kućna se anđelica krije u nekoj od lijepo odjevenih gospođa koje šeću trgovačkim centrima ruku pod ruku sa svojim supruzima ili veselo čavrljaju s kćerima razgledavajući izloge. No, te žene nikada ne biraju odjeću same jer kako bi tada znale što će njihovim najmilijima biti oku milo? One koje žive izvan velikih gradova i trgovači centri im nisu nadohvat ruke svoj ormar obnavljaju zahvaljujući čarima internetske kupovine. Stoga su anđelice „procvjetale“ nakon hrvatskog ulaska u Europsku uniju; više im je stvari dostupno, neke čak i po nižim cijenama. Budući da kupnju obavljaju nakon kućanskih poslova, već pomalo umorne, nije im bitno iz kojeg će dućana odabrati odjeću sve dok je ona pristala, lijepa i kvalitetna.

            Vjerujem kako je ovo vrlo stereotipna kombinacija, ali ne mogu si pomoći. Savršenu kućnu anđelicu zamišljam upravo u nečemu ovakvom; neupadljivoj haljini A-kroja, obavezno s ovratnikom i bisernom ili nekom sličnom ogrlicom, a kosu ostavlja raspuštenom, ali uredno počešljanom, vrhova izvučenih prema van. Naravno, cijela je frizura savršeno zaglađena i učvršćena trakom za kosu odgovarajuće, neupadljive boje.

                                                                     

            A moderna Beth, bi li i ona bila kućna anđelica ili bi je život odveo u drugome pravcu? U svijetu malih žena nikada nije u potpunosti odrasla, ali u mojoj mašti Beth je postala jaka i samosvjesna mlada žena, možda ne u potpunosti kao njena sestra Jo, ali dovoljno jaka da odluči što želi u životu i izbori se za sebe. Nakon što ostale sestre napuštaju roditeljski dom, Beth odlučuje još neko vrijeme ostati s majkom i ocem i brinuti se o njima, a potom, osjetivši želju za samostalnošću i samoostvarenjem, uz njihov poticaj i blagoslov, odlučuje se stvoriti vlastiti dom. Kreće u večernju školu (ne zaboravimo kako je Beth napustila školu ranije od svojih sestara i odlučila se brinuti za roditelje) i odabire zanimanje krojačice. Šivanje je, uz sviranje klavira, strast koja obilježava Bethin samostalan život. Za šivaćim se strojem opušta i stvara odjeću za druge (i za sebe, ali, brižljiva kakva jest, ponajprije za druge), a klavir joj pomaže osloboditi se sramežljivosti i skupiti hrabrosti za pokazivanje u punom svjetlu.

            U skladu s tim složen je i njen ormar. Danju, Beth je odjevena u neupadljive, smeđe i tople zemljane tonove nastojeći se ne isticati previše. Imala sam sreće na internetu pronaći originalnu haljinu/kostim što ga je Jean Parker 1935. nosila tumačeći Beth u filmskoj ekranizaciji „Malih žena“ te sam oko njega kreirala outfit u kojem je druga zvijezda „Vintage Visetos“ MGM school bag torba. Zamišljam da ju je Beth nabavila za jedne od šetnji buvljakom, gdje i sama pronalazi inspiraciju za odjeću koju šije. Torba je zacijelo bila dar samoj sebi nakon dobro odrađena posla ili, možda, unosne narudžbe. Zamišljam da je i ostatak Bethinih dnevnih kombinacija u istom tonu,  ne vidim je kao osobu koja kupuje planski već to čini usput, kad pronađe nešto što joj se sviđa ili što smatra prikladnim za svoj ormar.

                                                       

            Večernja je odjeća bitno drugačija, i dalje pomalo vintage štiha, ali mnogo odvažnija. Svoje večernje kombinacije Beth odijeva za povremene odlaske u kazalište s Jo ili za prilike u kojima sjeda za klavir i odabrano društvo zabavlja notama koje tako lako s njenih prstiju prelaze na klavirske tipke. U posljednje vrijeme gotovo je potpuno savladala sramežljivost i javni joj nastupi ne izazivaju neugodan osjećaj u želucu i vrtoglavicu i dopušta si urediti se i izmamiti divljenje ne samo svojom glazbom. Upitate li je, često će reći kako je upravo glazba taj paravan iza kojeg može sakriti sve svoje nesigurnosti i predstaviti se svijetu baš onakva kakva uistinu jest, prekrasna i talentirana mlada žena. Njene večernje kombinacije odišu prošlim vremenima i romantikom, s prekrasnim, najčešće satenskim, večernjim haljinama, kose podignute u pundžu ili začešljane od lica i učvršćene češljićima s decentnim naušnicama kao jedinim nakitom.

                                                                

            Bi li Beth ovako završila i u Alcottičinu svijetu? Ne vjerujem, ali to mi, kao ni vama, ne brani da sama za nju izmaštam svijet i sudbinu po svojoj mjeri. U mojoj mašti ona je postala dovoljno hrabra da se okuša u onome što voli, a opet dovoljno skromna i samozatajna i privržena svojoj obitelji. Ne vidim je kao udanu ženu i majku dvoje djece koja veselo trčkaraju oko njenih nogu dok ona šije, ali smatram kako je, brigom za roditelje i dobrim odnosima sa sestrama (pa i ljubavlju prema nećacima) nadomjestila tu prazninu i vodila uspješan i ispunjen život.

            A vi? Jeste li ikad razmišljali o tome što bi se s Beth dogodilo da je dobila priliku i, ako jeste, kakav je završetak imala u vašoj mašti? Veselim se čitanju vaših komentara, želim vam puno zanimljivih stranica i s obećanjem da ću uskoro ponovno pisati, ostavljam vas u (nadam se) najboljem društvu.

                                                                                                      BookLover

P.S. Ovaj post, „Zvukove tišine“, voljela bih posvetiti svojoj baki,  prekjučer preminuloj, i stoga se od vas opraštam uz ovu prelijepu pjesmu.