Tu sam pred tobom

Dragi bookloveri,

Prije svega, dopustite mi da vam svima poželim puno sreće, smijeha i prekrasnih knjiga u (sad ne više toliko) Novoj 2014. od koje iskreno očekujem da bude kudikamo bolja od 2013. Kako je ovo pravo vrijeme za donošenje prijelomnih odluka na koje ćemo se kasnije rijetko osvrtati, tako sam i ja donijela nekoliko svojih. Najvažnija među njima jest više se smijati i puno više pisati. No, prije sezone 2014. dugujem vam jedan post iz prethodne sezone.

Moj talent za (ne)otkrivanje budućih bestsellera sad je već legendaran. Sve je započelo 2006. uz Ceceliu Ahern i „P.S.Volim te“, sadržaj mi se učinio presladunjavim, a pomislila sam i kako nije tako teško izdati knjigu uz tatu na premijerskoj stolici (da, još uvijek me sram zbog te primisli). Cecelia i ja razvile smo do današnjeg dana vrlo čvrsto papirnato prijateljstvo, uspjela me čak i uvjeriti da bajke nisu rezervirane samo za djecu. Moj drugi fijasko bio je „Sumrak“, zaista mi nije bilo jasno (doduše, nije mi ni danas) kako se netko može „zagrijati“ za ideju vampirsko-vukodlačko-ljudskog ljubavnog trokuta. Pa iako je ova uspješnica Stephanie Meyer zaslužila nagradu kao ultimativni sakupljač prašine na mojoj polici, ne mogu zanemariti njen svjetski uspjeh. Kroz godine našla se tu još pokoja knjiga, ali posljednja je bila „Tu sam pred tobom“ autorice Jojo Moyes. Na prvu sam zaključila kako se radi tek o još jednom ljubavnom romančiću čiju ću radnju zaboraviti i prije no što okrenem zadnju stranicu. Ipak, ljepljiva dokolica jednog vrućeg kolovoškog popodneva natjerala me da knjigu uzmem u ruke i krenem s čitanjem. I zato hvala svemiru na dokolici, iz nje se doista mogu iznjedriti najdivnije stvari.

Da knjigu ne treba suditi po koricama već znamo, ali da je ne sudimo po opisu s korica nova je lekcija. U ovom će vas slučaju taj sinopsis zavesti na potpuno krivi trag. Saznat ćete kako je Lou Clark potpuno jednostavna djevojka, upravo izgubila posao u lokalnom kafiću, a Will Traymor imućan muškarac bogatog životnog iskustva čije je prikupljanje naprasno prekinuto prometnom nesrećom nakon koje Will postaje trajno prikovan za krevet i ovisan o brizi drugih. Saznat ćete i kako se njihovi putevi isprepliću kad Lou postane Willova osobna asistentica što će oboma donijeti avanturu života. Pomislit ćete kako pred sobom imate još jednu ljubavnu priču čiji kraj već možete predvidjeti. Ono što vam sinopsis neće otkriti jest da je čitanje ove knjige prvorazredna i izvanredna vantura u koju ćete biti uvučeni polako, a ona će se, poput zvečke Harryja Pottera, otvoriti na svom završetku.

Tko je Luoisa Clark? 26-godišnja djevojka iz malog engleskog mjesta čije okrilje nikada nije napustila, ne pretjerano uzbudljiva života. Prema vlastitim riječima, premalo čita i previše voli odjeću. Ako pitate Willa, Lou je od onih osoba koje previše promišljaju što odjenti, ali uz prečesto manjkavu realizaciju. Strast za lijepom, a pristupačnom odjećom i ne pretjerano blistava financijska situacija često je odvedu u popularne charity shopove, a živahnost i iskričavost njenog karaktera prelijevaju se i u modne kombinacije koje bira. Ipak, ljubav prema svim nijansama ružičaste i ljubičaste i njena prirodna razigranost kad je odjeća u pitanju ponekad njene izbore dovode na granicu modnog neukusa.Kao logičan izbor za utjelovljenje Louise od prvih trenutaka mojoj se mašti nametnula mlada i lijepa glumica osebujna stila Krysten Ritter. Možda je pamtite kao Beckynu najbolju frendicu iz „Šopingholičarke“, vjerojatno pratite njene doživljaje u „Stnau 23“, a sigurno ćete je upamtiti i kao moju Louisu.

Will Traymor ponešto je drugačiji. Prije nesreće bio je uspješan londonski broker s prekrasnom ženom kraj sebe i životom ispunjenim uzbuđenjem, avanturama i brojnim putovanjima. No, u trenutku kada ga upoznajemo na taj ga život podsjećaju samo uokvirene slike, a Will neobrijana i zapuštena izgleda nije nimalo nalik privlačnom, preplanulom muškarcu na čije pustolovine podsjećaju brojne fotografije iz njegove sobe. Willa sam, vrlo intenzivno i gotovo odmah po njegovu predstavljanju, zamislila kao glumca Christiana Balea. Pomislit ćete kako je to zbog njegove uloge Brucea Waynea i iskustva s ulogama bogataša nesretnih sudbina i možda ste u pravu; na podsvjesnoj razini to vjerojatno povezujem  iako mi Bale kao Batman nikada nije „sjeo“. Ipak, smatram da mu takve uloge dobro „leže“ i stoga mi se uvukao u misli kao prvi izbor. Ako je Will prije nesreće i držao do lijepog odijevanja, Will nakon nesreće to zasigurno ne čini. Ne mislim pritom da nosi staru, iznošenu odjeću, ali vjerujem da kupovinu odjeće, kao i mnoge druge svakodnevne stvari, za njega mora obavljati netko drugi.

No, vratimo se priči. Kao svaka prava ljubavna, i ova je „začinjena“ dosadnim, nekompatibilnim dečkom glavne junakinje. U ovom slučaju on se zove Patrick, najuspješniji je mladi poduzetnik svog kraja i veliki ovisnik o sportu i zdravom životu. Pri samom završetku priče pokazuje neke ne baš hvalevrijedne crte svog karaktera (zapravo, po mom skromnom mišljenju, prikazuje se kao prava gnjida), ali inače nam, osim zaluđenosti već spomenutim, povremene ljubomore i tek neznatne doze škrtosti, Jojo ne otkriva mnogo o njemu. stoga sam Patricka zamislila kao lika koji, kad ne nosi poslovna odijela i ne juri sa sastanka na sastanak, vječno hoda gradom u odjeći od lycre, s bocom vode i jabukom u ruksaku, uvijek spreman dati se u trk ili malo zastati i razgibati se. Kako sve svoje vrijeme posvećuje upravo bavljenju sportom, on nema mnogo vremena za obilaženje trgovina (a vjerojatno to smatra i gubitkom vremena) pa svoju odjeću najčešće kupuje preko kataloške ponude s kućnog praga ili putem malih ekrana, Top Shopa i raznih drugih telesales kompanija. Vjerujem i kako su mu Walkmax-ice pravo otkriće te u stanu vjerojatno ima barem policu, ako ne i ormarić rezerviran za njihove tenisice, cipele i sva ostala obuvala iz njihove ponude.

Istog trena kad sam upoznala Patricka, znala sam tko bi ga utjelovio da se mene pita. Problemčić je bio u tome što se nisam mogla sjetiti niti  glumčeva imena niti ikakvog mjesta gdje sam ga ugledala. Samo je lice visjelo u mome sjećanju svaki put kada bih si rekla „Patrick“. Jučer sam i tu enigmu razriješila, riječ je bila o glumcu Simonu Bakeru, poznatom po seriji „Mentalist“.

Priči se, kao i autorici, prije svega mora priznati jednostavnost i vrlo vješto izbjegavanje zamki spremnih da ovu priču učine patetičnom. Umjesto toga, imamo priču prošaranu najrazličitijim emocijama, vrckavost i dinamika u trenu mijenjaju mjesta s tugom, zdvajanjem i osjećajem nemoći i time savršeno oslikavaju situaciju u kojoj se protagonisti nalaze. No, rekla sam vam kako to nije tek obična ljubavna priča. OPREZ, OVIME BIH MOGLA NARUŠITI VAŠ UŽITAK ČITANJA! Will, svjestan života kakav je nekoć vodio, ne pristaje na mrvice života i želi da nad njim bude izvršena eutanazija. Hoće li on u svom planu ustrajati ili će ga novootkrivena ljubav navesti da se predomisli ipak vam neću otkriti, ali moram reći kako je upravo taj moment uvođenja eutanazije učinio da knjiga poraste u mojim očima. Nadalje je sigurno J

Prije svega, izvanredna je lakoća kojom autorica tako ozbiljan problem uvodi i skreće na nj pažnju dotad potpuno opuštenom čitatelju. Pitanje eutanazije vjerojatno ne očekujemo u ljubavnom romanu, ali znači li to da joj tamo nije mjesto? Ne očekujemo niti maloljetničku trudnoću u romantičnoj komediji niti ljubavnu priču na onkološkom odjelu, ali i takve se stvari događaju. A neka stanja, situacije pa i pitanja u životu dovoljno su teški i pogledati ih pomalo rasterećeno, bez obvezujućih stručnih termina i moralističkih rasprava doista je oslobađajuće.

Ova priča za mene osobno ima veliku vrijednost i jer je mene, poslovično tvrdoglavu i vrlo čvrstu u određenju i obrani vlastitih stavova, navela da iste preispitam. Smatrala sam kako je život uvijek bolji izbor od smrti. Dok god živiš, možeš se boriti i postoji nada. Ali što kada ne postoji? Što kada znaš da tvoj život više nikada neće biti tvoj, a prošli te život neprestano lupka po ramenu podsjećajući te na ono što si bio? Što kada te svi promatraju samo kroz tvoj nedostatak ili problem, a ti znaš da si puno više od toga, ali više nemaš priliku pokazati to? Što kada ti život opali pljusku, a ti ne možeš samostalno niti okrenuti drugi obraz? Nije prvi izbor, ali od apsolutnog protivnika eutanazije postala sam, ne mogu reći poklonik, ali zagovaratelj stava „ako ne možeš odobriti, bar prihvati“. Vrlo su izvjesne šanse da ću jednog dana u, nadam se daljoj, budućnosti izgubiti svoj vid, bar do te mjere da više neću moći čitati i biti samostalna. Ja sam borac i ne vjerujem da bih se ikada odlučila na takvo što, ali voljela bih...ne, ne, mislim da bih u tom trenutku trebala, da ljudi do kojih mi je najviše stalo budu uz mene i prihvate moju odluku.

Jeste li vi čitali ovu knjigu i kakvi su vaši dojmovi? Kako vi stojite po pitanju eutanazije i smatrate li da je vaš stav podložan promjenama ili se dovoljno učvrstio u vama da to više nije moguće.

Do slijedećeg puta voli vas

                                    BookLover

Razmažena?

    Putovanje sa sestrama March polako se približava kraju. Znam da izreka kaže da tada dolazi šećer, ali hoće li i ovog puta biti tako, prosudit ćete sami. Jer posljednja od sestara je najmlađa, Amy, „obiteljska mezimica“ i „beba obitelji“, mažena i pažena, ali poprilično svojeglava i mušićava djevojčica.

                                   

                           

              

            Ako je Jo March zapamćena kao sestra koju čitatelji(ce) najviše vole i s kojom se najviše vole poistovjetiti, Amy je ona koju čitatelji, prema mišljenju mnogih teoretičara, ali i same čitalačke publike, najviše vole mrziti.  Dvije su sestre, osim zauzimanjem  potpuno suprotnih strana u srcima čitatelja, povezane i najkontroverznijim od svih odnosa opisanih kroz knjigu. Obje su vrlo nadarene i s izrazženom umjetničkom crtom, Jo za pisanu riječ, a Amy za likovnu umjetnost, ali ta ih crta puno više razdvaja no što ih spaja. Kao najmlađa, Amy je pokušavala biti prihvaćena od strane starijih sestara, no to je prihvaćanje često izostajalo, a njena ljutnja i ishitrene reakcije često su dovodile do vrlo neugodnih situacija. Sjetimo se samo spaljivanja sestrinih rukopisa kao osvete za jedan takav „neposluh“. Ipak, nemojmo zaboraviti Amynu nježnu dob od samo 12 godina, koliko je imala u trenutku izvršenja „zločina“, a nitko zapravo ne želi biti upamćen kao dvanaestogodišnja verzija sebe, zar ne?

                                    

Upoznajemo djevojčicu, po svim standardima stereotipno utjelovljenje „razmaženog derišta“, najmlađu od sestara, onu koja, naizgled, uvijek uspijeva natjerati vodu na svoj mlin, prekrasne plave kose i plavih očiju, s „nedovoljno profinjenim nosom“ kao jedinom brigom i težnjom za usponom u društvu i učenjem „teških, profanjenih riječi“. Najveće joj je breme upravo njena narav, a najveća posebnost njen talent za sve oblike vizualne umjetnosti, od skiciranja do kiparstva.

Ako je Beth gotovo stereotipno odgovarala kućnoj anđelici, tada Amy jednako tako, šablonski, odgovara tipu razmaženog derišta i kao takva vjerojatno je mnoge čitatelje dovodila do ludila, do te mjere da su kolutali očima na njene rečenice, frktali nosom na njene postupke ili, jednostavno, preskakali dijelove priče u kojima ona ima „glavnu riječ“. Moram priznati da ni meni nije bila draga, posebice pri prvom čitanju knjige, u dječjoj dobi. Ali dohvativši se knjige sada, nešto kasnije, shvatila sam da zapravo prema Amy nisam bila poštena. Ona odrasta i izrasta u vrlo pristalu (i izgledom i karakterom) mladu ženu, ali za većinu ipak ostaje ona mala razmaženica zbog čijih mušica Jo ostaje bez svog rukopisa i čije su mušice također razlog odbijanja daljnjeg odlaska u školu po dobivanju po prstima zbog neposluha. S godinama se ipak mijenja čemu najviše doprinosi put po Europi za čijeg trajanja i susreće Laurieja, dragog susjeda čiju je prošnju Jo netom prije odbila i njih se dvoje zaljubljuju i odluče vjenčati.

Elizabeth Taylor i Peter Lawford, 1949.

Samantha Mathis i Christian Bale, 1994. 

Mnogi ovdje, po mom mišljenju nepravedno, osuđuju Amy zbog pristanka, ali rijetko će tko (ako itko) osuditi Laurieja jer je postavio pitanje. Da, da, i meni je bilo neopisivo žao što Jo nije završila na Amyinu mjestu, ali bio je to njen izbor, ona je htjela sama odabrati nekoga,a ne postupiti u skladu s onim što se od nje očekuje. Time je, ponovno po mom mišljenju, izgubila pravo na ljutnju ili ogorčenost zbog postupka mlađe sestre dotada već dovoljno sazrele da bračnu ponudu ne prihvati zbog novca ili položaja već doista iz ljubavi. Naravno, Laurie nije siromašan i neugledan, ali sjetimo se samo kako je Amy zbog osjećaja prema njemu ipak odbila mnogo bogatijeg i uglednijeg profesora. „Pih“, vidim kako Amyini „nepoklonici“ među vama frkću nosevima, „sad bismo joj trebali čestitati jer je postupila ispravno i pokazala kako ipak nije samo udavača“. Slažem se s vama, ali razmislite samo koliko je brak zbog ljubavi, ili postupanje prema osjećajima općenito, bilo društveno prihvaćeno tada pa i koliko je prihvaaćeno danas.

A bi li Amy bila bolje prihvaćena u današnje vrijeme? Uz Meg, Amy najviše odgovara konvencijama vremena u kojem su „Male žene“ napisane pa ne vidim razloga niti da je danas smatramo „društvenom otpadnicom“. Sasvim je zasebno pitanje bi li se svakome od nas ponaosob svidjela, ali generalno gledano, mlada i lijepa umjetnica u usponu, finih manira i širokog kruga poznanika, udana za prekrasnog i uspješnog mladog muškarca vjerojatno bi bila rado viđena gošća mnogih društvenih događanja poput otvorenja izložbi, kazališnih premijera i sličnog.

Negdje sam pročitala kako bi se Amy March, da živi u doba plastične kirurgije, zasigurno podvrgla rinoplastici, napisano u pomalo podrugljivu tonu i kontekstu. Osjetljiva na svoj izgled kakva je bila, vjerujem da bi takav zahvat bar razmotrila, ali ne smatram da je zato plića ili lošija osoba od onih što cijeli život „nose“ isti nos, uši ili neki drugi dio tijela. Amy voli lijepo i to nije nešto čega bi se trebala sramiti. Ambiciozna je i želi svoj rad dovesti do savršenstva, hvalevrijedna osobina koju treba itekako cijeniti.

Moderna Amy, u mojoj mašti, živi u prekrasno uređenoj, velikoj kući čiji je interijer sama dizajnirala i uredila do posljednjeg detalja s ukusno uređenim vrtom i malim ružičnjakom u nekoj od europskih metropola, najvjerojatnije Parizu. Vjerojatno ćete pomisliti kako njen dom izgleda pretenciozno i nametljivo, no on je zapravo vrlo dražestan i šarmantan i prijatelji mladog para u njemu rado provode vrijeme. Laurie je liječnik, vjerojatno kirurg, u pariškoj bolnici i Amy bi voljela da mogu više vremena provoditi zajedno, ali svjesna je da zbog prirode njegova posla to nije moguće. Ona dane provodi u slikanju, izradi skulptura i pripremi novih izložaba te u brizi za njihovo jedino dijete, malenu Elizabeth, nazvanu po njenoj voljenoj pokojnoj sestri i također vrlo boležljivu. Briga za bolesno dijete Amy je dodatno promijenila i ona sada često uz supruga posjećuje humanitarne večere i vrlo rado ustupa neka od svojih djela za dobrotvorne aukcije. 

Do sada sam izgled likova i njihovu odjeću osmišljavala u svojoj mašti, ne povodeći se ni za kakvim pravilima, ali ovog me puta za modernu Amy inspirirala moja draga prijateljica i modna blogerica, prekrasna Arianna s bloga Nymphashion koja je i sama izjavila da se oduvijek osjećala kao Amy. Ariannin osjećaj za lijepo, ljubav prema raznim oblicima umjetnosti, dražesnost i simpatičnost i mene su podsjetili na Amy i poslužili mi kao nadahnuće.

Izvor

Ne znam gdje i kako Arianna kupuje svoju odjeću, no gotovo sam sigurna da Amy to čini planski, nakon što u francuskom izdanju Voguea ugleda nešto što joj zapne za oko. Nerijetko i sami dizajneri, Amyini prijatelji, ostavljaju za nju spremne komade odjeće za koje vjeruju da će se u njima najbolje pronaći. A kakvi su to komadi? Jednostavni, nježni, romantični, ponekad i odvažni, ali uvijek odmjereni i ukusni, s pravom mjerom. Cijena joj ne predstavlja problem, što ne znači da zaobilazi pristupačnije dućane, a nerijetko joj pažnju zaokupi rad još nepoznatih, mladih dizajnera pa rado odijeva i takve kreacije, posebno za otvorenja svojih izložbi. To su gotovo uvijek haljine, ponekad suknje u  kombinaciji sa zanimljivom košuljom ili majicom, a hlače su nepostojeći pojam u njenu modnom rječniku.

Dok radi, Amy zamišljam u prostranom, tavanskom ateljeu s velikim krovnim prozorom iza sebe i slikarskim štafelajem na kojem će brojne priče tek biti naslikane ispred sebe. Njena plava kosa u tim je trenucima odmaknuta od lica, svezana u niski rep ili ispletena u pletenicu prebačenu preko ramena. Amy ne vjeruje u hlače pa umjesto njih bira tajice, nadopunjene toplom vestom ili tunikom (ipak idu hladniji dani, a na tavanu nije toplo). Jedini stylish trenutak njenih tavanskih kombinacija čizmice su na punu petu jer se u njima rastom niska Amy najbolje osjeća (a i lakše dosegne Laurieve usne ili obraz kad on svrati u taj njen prostor).

Potpuna je suprotnost ovoj slici Amy koja odlazi na otvorenja svojih izložbi, kada može i želi biti zvijezda večeri. Tim trenucima Amy pridaje posebnu pažnju, pomno se uređujući. Plavu kosu uvija sitnim uvijačima, a kovrče potom ostavlja da slobodno padaju. Iako se u svakodnevnim situacijama ne bi odlučila za crvenu, za one posebne upravo je ta boja njen prvi odabir jer, kao prava poznavateljica estetike, svjesna je koliko dramatičnosti i senzualnosti može stvoriti kombinirajući svoju svijetlu kosu i nježnu put s vatrenom crvenom. Kako ni inače nije ljubiteljica nakita, kombinaciju za svoju veliku večer upotpunjava tek vrlo skupocjenim parom naušnica, Laurievim darom za završetak školovanja i Tiffany satom, darom samoj sebi za istu prigodu. Ipak, najljepši ukras i dodatak na svakom sličnom događanju buket je crvenih ruža koje joj Laurie nikada ne zaboravlja pokloniti, u svoje i Bessino ime.

Gubitak sestre u ranom mladenaštvu i bolest jedine kćeri naveli su Amy da se dodatno angažira u dobrotvornom radu. Česta je i rado viđena gošća, a ponekad i domaćica, dobrotvornih večeri i aukcija. Iako uživa u novcu, lijepim stvarima i lagodnom životu što joj ga novčana sigurnost pruža, zna da postoje ljudi kojima je taj novac potrebniji i uvijek će rado pomoći. Na takvim večerama, smatra Amy, ne treba biti zvijezda te stoga odabire nježnije, neutralnije boje, kosu uređuje u čvrstu pundžu, a od nakita nosi jedino zlatne naušnice. Tog se pravila pridržava čak i kada su u pitanju aukcije njenih slika ili dobrotvorne večere pod njenim pokroviteljstvom. Ipak, niti tada neće odbiti fotografiranje za društvenu rubriku. Zbog promocije samog događaja, naravno.

No, želite li doista upoznati pravu Amy, morat ćete za to ugrabiti priliku dok je u društvu svoje obitelji jer tada ono što je Amy postala kroz svoje odrastanje izlazi navidjelo. Nema više svojeglave djevojčice, na njenu je mjestu sada brižna majka kojoj je kćerina dobrobit na prvom mjestu. Uživa nastojeći ljubav prema umjetnosti prenijeti na Bess koja, čini se, bira poći stopama  tete Jo i više voli mamine crteže koristiti kao inspiraciju za priče nego stajati za svojim malenim štafelajem i kopirati mamine pokrete. Usto, omiljena im je zabava šetanje i igranje u obližnjem parku, osobito ako im se u tim aktivnostima pridruži i tata. Tada prestaje biti važno jesu li boje usklađene, je li kosa spuštena ili svezana (ionako nema tog tafta koji bi frizuru održao postojanom za njihovih ludorija), važno je samo na Bessinu licu iscrtati osmijeh. I sve najvažnije stvari spremiti u njen omiljeni ruksak.

Vjerujem kako neki od vas odraslu Amy ne zamišljaju ovako, ali u mojoj mašti ona je upravo to, brižna majka i supruga koja uspješno usklađuje ono što joj je u životu najbitnije s poslovnim obavezama. Bilo bi mi zanimljivo čuti na koji način vi zamišljate Amy i sviđa li vam se ova moja verzija.

Ovime završava nađe druženje sa sestrama March. Ali ne i naše druženje općenito. U utorak slavim rođendan i pokušat ću napisati svoju viziju rođendanskog posta, a za slijedeće književno druženje odabrala sam za vas knjigu koja je, iako naizgled ni po čemu posebna, promijenila moj pogled na jednu vrlo bitnu stvar u životu i time zauzela posebno mjesto na mojoj listi knjiga i u mome životu. Postoje li knjige koje su vas pormijenile i na koji način?

Do slijedećeg puta puno lijepih stranica žele vam sestre March i

                                                                                                BookLover