„Remember, Remember the fifth of
November!“ stihovi su kojima
započinje tradicionalna engleska poema iz 17og stoljeća. A baš kao što Englezi
ne mogu zaboraviti 5. studeni, barut, izdaju i urotu tako niti moji roditelji,
sve i da žele, ne mogu zaboraviti događaj otprije 27 godina, događaj koji je
zauvijek promijenio njihove živote, rođenje njihova prvog djeteta, odnosno –
mene. Šuška se, šuška o događaju iz rodilišta; moj ponosni tata došao je u prvi
posjet tek rođenoj kćerkici, nekoliko sati po njenu dolasku na svijet i ostao
neugodno iznenađen jer malena ima crvenu kosu. Istina je da malena nije imala
kose, ali se od silnog, za novorođenčad uobičajenog, drečanja i plakanja,
cijela zacrvenjela, uključujući i tjeme pa se novopečenom ocu kroz staklo
rodilišta učinilo da je dobio malu riđokosu. Oprostit ćemo mu, bile su mu tek
23. Na njegovu sreću, beba tamnokosih roditelja izrasla je u plavokosu
djevojčicu, brinetu u ranom pubertetu i suvremenu crveokosu. Ovo potonje samo
zahvaljujući bojanju kose.
Negdje sam pročitala kako su ljudi
rođeni petog dana studenog mjeseca skloni za sebe stvoriti maske kojima se skrivaju
od svijeta, bojeći se pokazati svoje pravo lice, strahujući da će biti
povrijeđeni, strahujući da će izgubiti, strahujući da neće uspjeti... Ova je
tvrdnja, donekle, točna. Kao djevojčica i tinejdžerica mnogo sam se više
pouzdavala u takve maske, ali rastući i odrastajući shvatila sam koliko su one
zapravo nevažne. Izgubiti ili ne uspjeti nije najgore što vam se može dogoditi.
Iz moje današnje perspektive pravi poraz predstavljaju posustajanje i
odustajanje, letargija prema životu i apatičnost. Vjerujem kako su to osjećaji
koji živog čovjeka mogu učiniti mrtvim. To je moje mišljenje sada, ali u
tinejdžerskoj dobi za sebe sam stvorila ne samo masku već i cijeli alter-ego,
hrabriji i snažniji od mene, spremniji zauzeti se za sebe i spremniji svoje
misli prenijeti na papir. Oduvijek sam voljela pisati, ali postojala su vremena
za kojih sam smatrala svoje pisanje nedovoljno dobrim za pokazivanje...
Vjerojatno se pitate zašto vam to govorim. Pa zato što je moj alter-ego, moja
hrabrija verzija mene same ujedno i moja najdraža književna junakinja.
Jeste li ikada pomislili, čitajući
knjigu, kako zapravo samo tratite svoje vrijeme jer vas ta knjiga neće ničemu
naučiti, donijeti vam novo iskustvo ili proširiti poglede na svijet? Jeste li
se ikada, držeći knjigu u ruci, osjećali kao da pred sobom imate slova, riječi,
rečenice pa i cijela poglavlja kojima nedostaje smisao? Vidim kako kimate
glavama, prisjećajući se tih trenutaka i nepročitanih ili polupročitanih
knjiga, ubrzo vraćenih u knjižnicuiliostavljenih na najvišoj polici vaše kućne
zbirke. Ali vidim i vaše zbnjene poglede. „Je li to važno“, pitate se. Ne,
najčešće nije. Osim ako vam se dogodi da je lik s kojim se možete potpuno
poistovjetiti zarobljen unutar takve knjige. Upravo to se meni dogodilo prije
otprilike desetak godina. Mjesto „zločina“ nalazi se unutar korica romana „Alkemičarka“
(ili „Alkemičareva kći“, ovisno o slobodnoj volji prevoditelja) njemačkog pisca
Kaia Meyera, u nas objavljenoj 2001. u izdanju Mozaik knjige, a njeno je ime, kao što će naslutiti svi oni koji su
knjigu pročitali, Aura Institoris.
Kai Meyer je, kao i njegova mnogo poznatija
prezimenjakinja Stephenie, odabrao karijeru pisca romana za mlade. U doba kada
su knjige za mlade još uvijek bile samo knjige, a ne način života. Očito,
svijet alkemije mnogo je manje popularan i zanimljiv od svijeta vampira te je
stoga Meyer (Kai) ostao na marginama ovog popularnog žanra. Upitan da u jednoj
rečenici opiše „Alkemičarku“ Meyer je odgovorio kako je to „obiteljska saga,
istovremeno i triler i ljubavna priča s elementima fantastike“. Ne shvatite me
krivo, volim dašak fantastičnog u onome što čitam, ali ponekad imam poriv i
samom G.R.R.Martinu reći „Ma hajde! Sad si pretjerao!“ No, ukratko, početak priče
o „Alkemičarki“ vodi nas na konac 19og stoljeća, u stari, mračni dvorac na
otoku usred Baltičkog mora. Taj je dvorac dom 15-godišnje Aure Institoris i
njene obitelji; oca, slavnog alkemičara Nestora Nepomuka, majke Charlotte,
mlađe sestre Sylvette i dvojice posvojene braće, Daniela i Christophera. Njih šestero
živi normalnim, obiteljskim životom (ili bar onoliko normalnim koliko je to
moguće uzme li se u obzir činjenica da je otac obitelji alkemičar i da je
šestorka osuđena sama na sebe, miljama daleko od prve civilizacije) sve do
trenutka kada Aurin voljeni otac biva brutalno ubijen po nalogu svog smrtnog
neprijatelja, također poznatog alkemičara Lysandera. U ovom trenutku završava
suvisliji, razboritiji dio priče i krećemo u svijet pod krilaticom „očekujte
neočekivano“. Po očevoj smrti majka šalje Auru u ženski internat čija je
ravnateljica zapravo ravnatelj, a sam je internat zapravo paravan za trgovinu
bijelim robljem čijom je žrtvom trebala postati i Aura. Spašava je prekrasan
hermafrodit Gillian (ljubav njezina života, kasnije će se ispostaviti), uz
njegovu pomoć izbjegava sudbinu ostalih djevojaka i on postaje njen vjeran
pratitelj na putu osvete Lysanderu.
Čak i pišući ove retke, jasno mi je
kako „Alkemičarka“ nije knjiga s kojom bih se danas vratila kući iz knjižnice. Unatoč
tome, ona ponosno stoji na jednoj od mojih „počasnih“ polica. Zašto Aura? Nikada
me niti jedan književni lik ili, bolje rečeno, njegova karakterizacija,
osobnost i osebujnost, nisu tako impresionirali kao što je to uspjela Aura. Tako
mlada, a opet tako snažna i hrabra, suočena s mnoštvom teškoća, počevši od
očeve smrti, nestanka jedinog pravog oslonca u životu, potom suočavanja sa
spoznajom da on zapravo i nije bio čovjek kakvim ga je smatrala pa sve do borbe
za vlastiti opstanak. Unatoč svemu tome, ostala je vrlo jaka, s obje noge
čvrsto na zemlji, ne prepuštajući se tuzi ili samosažaljenju, ali niti ne
postajući snažna „kao kamen jaka“heroina dokazavši da je prava kći svoga oca. Gledajući
na to sada, s vremenskim odmakom, vjerujem kako sam tada, sa 17 godina, najviše
željela postići upravo te dvije stvari; pronaći svoj vlastiti put kroz život i
izrasti u osobu kojom bismo se i ja i moji roditelji ponosili.
Auru sam oduvijek zamišljala kao
sebe. Bolje rečeno, njen sam fizički izgled zamišljala jednakim svome. Stoga se,
pri prvoj pomisli o izradi ovog posta, kao logičan „uradi sam“ poklon samoj
sebi za rođendan nametnulo fotografiranje na nekoj litici ili osamljenijoj
plaži (vremenske su mi prilike pogodovale te je i more bilo olujno, nemirno i
valovito). No, nedavno sam odrezala kosu, a jedina stvar koju fizička
personifikacija Aure ne može imati jest uredno ošišana, ravna kosa do brade. Njena
je kosa morala biti duga i divlja, odražavati njen karakter i nemiran duh. Ipak,
uspjela sam pronaći jednu jedinu preostalu fotografiju iz tog „Aurinog razdoblja“ i željela bih je
podijeliti s vama. Snimljena je u Zagrebu, 4.lipnja 2006.godine, netom nakon
završetka zagrebačkog koncerta Apocalyptice,
negdje između Doma sportova i parkirališta FER-a. Nosila sam jaknicu kupljenu u
nekom od riječkih dućana, više se zaista ne sjećam kojem i SKANDALovu suknju i korzet. Taj je brand tada bio poprilično poznat
i dostupan no sada već neko vrijeme no, krenuvši u pisanje ovog posta, shvatila
sam da zapravo nemam pojma što se s njima dogodilo i postoje li još uopće. Tome
služe web stranice pa predlažem da ih posjetite, zanima li vas isto pitanje. E,
da, ne smijem zaboraviti ni cipelice, crne cipelice s ljubičastim uzorkom i
mašnicom na prstima kupljene nekoliko tjedana prije koncerta u Italiji. Sad mi
je smiješno, ali sjećam se kako su mi, navikloj na nošenje tenisica i marti, ta
2,5 centimetra „pete“ zaista djelovala kao velika stvar.
Začudo, Gilliana nikad nisam
zamišljala kao osobu koja bi me privukla, kako fizički, tako niti karakterom. On
je bio jedna od „stvari“ koje mi se u knjizi nisu svidjele. Plaćeni ubojica
unajmljen da ubije djevojku, ali se u nju zaljubi, spašava je, zavodi, ostavlja
samu s djetetom i iznenada se pojavljuje nekoliko godina kasnije. Klišej. S malim
obratom jer Gillian je dvospolac, proizvod alkemije i mitsko biće, kako se u
priči na njega referiraju. Razmišljajući o tome tko bi bio savršeno
utjelovljenje Gilliana, prvi mi je na um pao Justin Hawkins, pjevač grupe The Darkness. Možda zbog njegove
loknaste, plave kose, možda zbog visokog, tankog glasa, a možda i zbog
relativno nježnih crta lica, u mojoj bi ekranizaciji Justin zasigurno dobio
ulogu hermafrodita.
Naravno, u toj bih istoj
ekranizaciji ja utjelovila Auru. Njena snaga i predanost s kojom je obavljala
sve što je sama stavila ili samo pokušala staviti pred sebe u životu toliko su
me puta nadahnuli i, kroz bivanje Aurom, uspjela sam postati ja, stvoriti osobu
na koju sam ponosna, jaku osobu snažne volje koja ne priznaje zapreke u životu,
potupno se predajući onome što radi i onima koje voli. Kroz Aurino razdoblje,
shvatila sam kako će u životu postojati trenuci koje neću voljeti, neće me
usrećivati, a možda ću ih čak i mrziti, ali neophodno je i u takvim trenucima
pronaći zadovoljstvo, makar ono bilo i najsitnija mala stvar. Kao s „Alkemičarkom“,
nisam voljela knjigu, ali zaista sam uživala u Aurinu liku. Kao s mojim životom
u ovom trenutku, ubija me što ne mogu pronaći posao, ali, s druge strane,
pokrenula sam ovaj blog i to me natjeralo da živnem, ispunilo me energijom za
koju nisam bila ni svjesna da još uvijek postoji. Stoga sada, u dobi od 27
godina, mogu reći da sam poprilično ponosna na ono što je Aura postala. Ne znam
što se na koncu dogodi s Meyerovom Aurom (nedavno sam saznala da postoje još
dva nastavka sage o alkemičarki, ali još nisu prevedeni na hrvatski), ali
sigurna sam, ma koliko budućnost bila nesigurna i nepredvidiva, da će mi
donijeti radost i još više strasti i ljubavi za ono čemu sam predana.
Jeste li vi pročitali „Alkemičarku“?
Ako jeste, kakvi su dojmovi? Ako niste, a volite YA literaturu i željeli biste
pročitati roman u kojem glavna junakinja ima jaku osobnost i želje u životu
koje se ne odnose samo na besmrtnost, preporučila bih vam da uvrstite „Alkemičarku“
na svoj popis za čitanje. I, naposljetku, jeste li se ikada našli u sličnoj
situaciji, da toliko zavolite neki lik da vam ne smeta niti ne tako dobro
ispričana priča? Jeste li se ikada bili u stanju poistovjetiti s nekim likom?
Veselim se vašim komentarima!
BookLover
Sretan rodjendan i sve najljepse :) Dopada mi se ovaj post, iako to nije moj tip knjige (ne volim fantastiku ni u malim dozama), ali opet volim trilere tako da ga mozda uvrstim u popis za citanje :) x
OdgovoriIzbrišiHvala ti na lijepim željama :) Ako voliš trilere i krimiće, predlažem ti da pratiš blog, krajem mjeseca pripremam recenziju jednog romana tog žanra koji me doslovce oborio s nogu, pravo remek-djelo svoje vrste i njega ću ti toplo preporučiti za čitanje. :)
Izbrišihej, jeste sa malo vecim zakasnjenjem, ali SRECAN RODJENDAN!
OdgovoriIzbrišikad si dala kratak opis radnje na pocetku, odmah me uhvati jaka zelja da citam roman, na pocetku zvuci dobro, mada vidim da na kraju ne izadje na dobro :D nije mi se nikada desilo da se tako sazivim sa likom iz knjige koja mi se ne dopada. sta vise, nije mi se desilo da lika zamislim kao sebe. i znas sta, sada mi je misija da nadjem knjigu u kojoj cu biti ja :)
a kad bolje razmislim, mislim da sam se poprilicni sazivela sa Lesom iz Zmajeva Perna. to mi je verovatno bilo najslicnije osecanje...