Neke priče jednostavno ne možete
pročitati i odložiti natrag na policu već ih nosite sa sobom kroz život,
puštate da svojim bojama oboje neki trenutak vašeg života ili se vodite mislima
koje ste upravo kroz te priče upili. Najčešće ste važnosti takvih priča svjesni
i prije no što ih s radošću ponesete kući iz knjižnice ili s njih nježno
obrišete tavansku prašinu. Ali može li se takva važnost pronaći i u posve
običnoj, naizgled nevažnoj, priči, tek usput pokupljenoj ne bi li se prikratila
večernja dokolica? Ako mene pitate, može. Priča pred vama zasniva se na jednoj
takvoj.
Nedavno sam se našla pomalo
izgubljenom, upravo završivši posljednje književno putovanje, dislocirana od
ostatka svojih knjiga. Ne želeći večer provesti pred kompjuterskim monitorom,
na polici sam, prašnjavu i zaboravljenu, pronašla crnu knjigu čija je naslovna
ilustracija u meni izazvala nelagodu. Nije mi trebalo dugo da prepoznam ime s
korica jer autorica Karin Slaughter (zanimljivo,
ali nadasve pravo ime) svojim novim romanima jamči čitateljima mnoštvo besanih
noći i grozničavo „progutanih“ stranica. Situacija nije bitno drugačija niti sa
„Zaslijepljenom“ prvi put izdanom 2009.godine u
Algoritmovoj nakladi. Ukratko, riječ je o zanimljivom i napetom
kriminalističkom romanu (neki ga smatraju i forenzičkim trilerom, no ako ste
odrasli uz prve slučajeve Kay Scarpette, ne možete se s tim u potpunosti
složiti), čiste i jednostavne radnje ispletene oko nekolicine glavnih i tek
pokojeg sporednog junaka. Malen i miran okrug Grant potresen je svirepim ubojstvom
slijepe sveučilišne profesorice, a njegovi se stanovnici pitaju je li to
ubojstvo izoliran čin ili tek početak mogućih užasa. Istragu oko ubojstva vode
doktorica Sara Linton, okružna mrtvozornica i njen bivši suprug, načelnik
lokalne policije, Jeffrey. Naslućujete, vjerujem, kako uz osnovnu,
kriminalističku, roman prati i njihvou priču (vrlo formalno, bez patetičnih
epizoda). Uživate li u čitanju vrlo dobrih, korektno ispričanih i ne odveć
zamornih krimića, ovaj će zasigurno zadovoljiti vaše apetite.
Na današnji, ujedno i Međunarodni
dan borbe protiv AIDS-a, i stanovnici Hrvatske se, baš kao i stanovnici okruga
Grant, pitaju je li predstojeći referendum izoliran slučaj bezumnog (zasad samo
verbalnog) nasilja ili tek uvertira u predstojeće užase. Prije no što krenem
dalje s ovom mišlju, željela bih reći kako sam isprva smatrala da, kao
heteroseksualka u čvrstoj i stabilnoj vezi koja hoće ili neće završiti brakom,
nemam mnogo za reći o ovoj temi. No, zapitala sam se bih li isto reagirala i na
prizor fizičkog nasilja nad pripadnicima seksualne manjine. Ne bih. Uostalom,
kao što je netko mnogo mudriji rekao, svi smo mi na neki način manjina. Primjerice,
ja ne vidim dobro. Još uvijek je to dovoljno dobro da ne podliježem pod
zakonsku definiciju slijepih i slabovidnih osoba, ali ipak me nagnalo da se
zapitam može li sutra netko odlučiti da ja (ili osobe sličnog stanja) nismo
sposobne obavljati svoj posao i referendumom nam ukinuti pravo na rad, zakonsku
sposobnost odlučivanja ili nešto treće. Glupost, kažete? Ta su prava Ustavom
zajamčena? Ustavom je zajamčeno i da većina ne smije odlučivati o pravima
manjine. Ustav smo, dakle, apsolvirali.
No, u kakvu vezu možemo dovesti
radnju „Zaslijepljene“ i trenutnu situaciju u Lijepoj našoj? Metaforičku, rekla
bih. Ubijena sveučilišna profesorica, Sibyl Adams, bila je slijepa. Usto, bila
je i lezbijka. No, je li ubijena zbog svoje seksualne orijentacije ili je ona
bila potpuno nevažna, a ubojica je udovoljavao nekim sasvim drugim strastima? Saznat
ćete pročitate li knjigu. Je li referendum zbilja potaknut brigom za djecu, za
očuvanje tradicionalne obitelji i nekakvog „moralnog poretka“ ili su i težnje
njegovih pokretača mnogo više od tog samog pitanja? Želite li odgovor na to
pitanje, zaokružite ZA sutra i pričekajte slijedeće prikupljanje potpisa.
Na tijelu ubijene žrtve nožem je
načinjen simbol križa navodeći istražitelje na pomisao da je riječ o djelu
vjerskog fanatika, a trakom zalijepljena usta i položaj tijela nalik raspelu tu
tezu samo potpiruju. Je li tome doista tako, manje je bitno, kao što niti u
našem slučaju nije bitno odvija li se cijela ova akcija u znaku križa doista
zbog njega ili je on tek simbol za privlačenje masa. Ono što Karin Slaughter,
vjerujem, ovim romanom na jednoj razini želi poručiti jest također i da se
nerijetko s važnih stvari pozornost nastoji skrenuti trivijalnostima i da nam
je um često, zbog neke mržnje ili nerazumijevanja nošenih u nama samima, često
zamućen i nismo sposobni vidjeti ono što je očito i pravodobno reagirati. Također,
„Zaslijepljena“ poručuje kako, osim mržnjom, ne smijemo biti zaslijepljeni niti
prevelikim pouzdanjem i lažnom sigurnošću jer katkad upravo iz njih najveća
opasnost vreba. Kao što znamom, prava opasnost nije ona na koju smo spremni već
ona što vreba iz prikrajka. Imajte i to na umu sutra prije no što u ruke uzmete
svoje olovke.
Naposljetku, ova nam priča pokazuje
kako ponekad i najbolji istražitelji zastrane i kakva je teškoća, ma koliko
jaki bili, uhvatiti se u koštac sa svim nedaćama iz prošlosti, koliko je od
njih lakše okretati glavu čak i kada bi gledanje u oči tim davnim vremenima
moglo pomoći ljudima oko nas. Današnja vremenska prognoza najavljuje maglu,
nemojmo još jednom srljati u nju.
U današnjem postu oblačenja nema jer danas padaju maske i
danas će se odlučiti hoćemo li i dalje biti zemlja svih boja ili će slučajevi,
poput onog jučerašnjeg kada me gospođa Jehovina svjedokinja na ulici nazvala „komunjarkom“
zbog crvenog kaupta, postati pravilo. Hoće li se mlade u crnom prestati
nazivati „šišmišima“ i iz straha pred njima početi spuštati glavu?
Ne zaboravite da mi odlučujemo. Ali ne
odlučujemo jesmo li „protiv pedera“ ili „za pedere“ već odlučujemo jesmo li
tolerantni ili totalitarni, možemo li podnijeti različitost ili nam se na samu
pomisao ježe dlake na vratu. Možda nikada niste vidjeli dugu, ali to ne
umanjuje raskoš njenih boja. Samo slijedeći put trebate pogledati malo bolje.
BookLover
